Drugi dio svog najvažnijeg dijela “Povijest hrvatske književnosti” hrvatski književnik, književni povjesničar i književni kritičar Branko Vodnik nikad nije završio.
Trebao je to biti drugi nastavak dijela koje je trebalo biti posvećeno hrvatskoj književnosti novovjekovlja, a građa za taj svezak i danas se čuvau Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Pravim prezimenom Drechsler, studirao je slavistiku u Zagrebu, Pragu i Krakovu, a doktorirao je na zagrebačkom sveučilištu 1905. godine.
Bio je profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i urednik časopisa ‘Nova Hrvatska’, ‘Suvremenik’ i ‘Jugoslavenska njiva’.
Prijelomni trenutak
Javio se u trenutcima koji su bili prijelomni za hrvatsku književnu kritiku, početkom 20. stoljeća. U hrvatskoj književnoj kritici Vodnik je bio zagovaratelj primjene estetskoga kriterija kao prvog.
U monografijama i raspravama kombinira biografsku i kritičko-povijesnu metodu, nastojeći ustanoviti ineterakciju između pisca i njegova naroda.
Četvrt stoljeća djelovanja zahvaćao je probleme suvremene književnosti, upuštajući se nerijetko i u novinske polemike, te je izdao prvu sustavniju povijest književnosti u Hrvata 1913.
Najcjelovitije primjere vlastite povijesne i kritičke metode pokazuje u radovima o piscima 19. stoljeća.
