in

I prvi spomen krčke starohrvatske crkve opisuje ju kao jedinstvenu ruševinu, obnovljenu i uništenu u eksploziji od koje je zadrhtao otok

Foto: Crkva Sv. Dunata/Turistička zajednica otoka Krka

Crkva Sv. Dunata jedna je od najznačajnijih spomenika starohrvatske arhitekture kojoj se ne može sa sigurnošću utvrditi vrijeme nastanka.

Izgrađena na raskrižju puteva koji vode prema Puntu, Vrbniku i Korniću, nekoć je bila ukrašena mozaicima i freskama, a danas su sačuvani tek rekonstruirani ostaci budući da je crkva uništena 1945. u eksploziji spremišta municije koje se nalazilo u njezinoj blizini.

Foto: Crkva Sv. Dunata 1920ih

Ovaj osebujan i vrijedan primjerak starohrvatske arhitekture sazidan u bizantskom stilu, križnog je tlocrta, s kupolom koja se uzdiže nad središnjim dijelom.

Crkva je obložena klesanim kamenom u obliku malih kvadrata, nema nikakvog uzora i potpuno je samosvojna. Takav tlocrt nema ni jedna naša crkva. Možemo reći da načinom gradnje i kupolom podsjeća na crkve zadarskog područja.

Ne zna se točno vrijeme njene izgradnje, pa iako po stilu pripada u 9. stoljeće, na natpisu ispred crkve piše da je građena u 12. stoljeću. Svakako je sa sigurnošću poznato da je bila u funkciji do 16. stoljeća. U vrijeme svojeg duhovnog procvata crkvu je krasio kameni oltar s križem, kip Sv. Dunata te mozaici i freske koji su nažalost uništeni.

Prvi put se spominje 1565. godine kada u viziti biskupa Petra Bemba ispitani svjedoci izjavljuju da ju je bio dotirao biskup Donat a Turre terenima oko Kornića. Nakon njegove smrti, rođaci su prodali terene oko crkve pa je uslijedilo razdoblje njezina propadanja.

Prilikom spomenutog posjeta biskupa, utvrđuje se ruševno stanje crkve i navodi se da nema ni poda ni vrata, tek se očuvao oltar i prastara pala.

Foto: Crkva Sv Dunata/Kulturno nasljeđe otoka Krka

Crkva je današnje ime dobila po spomenutom biskupu Donatu a Turreu, međutim, kome je prvotno bila posvećena, nije poznato.

Osim prvog spomena koji govori o njezinoj ruiniranosti, nema drugih podataka o crkvi iz čega se može pretpostaviti da se u njoj nisu održavali obredi te da je s godinama propadala. Restaurirana je tek 1914. godine, zaslugom austrijskog konzervatora Gnirsa iz Pule.

No, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 3. listopada 1945. godine, jako je oštećena, naročito njezin gornji dio s kupolom. Naime, u neposrednoj blizini crkvice nalazila se gostionica obitelji Maračić u kojoj su tijekom rata partizani skladištili oružje i streljivo, a koje je dotičnog datuma eksplodiralo.

Eksplozija je bila toliko jaka da se čula na cijelom otoku, 15 otočana koji su se zatekli na okolnim poljima i uz obalu je poginulo, a na mjestu gostionice nastao je krater. Već tri godine kasnije crkva je pod vodstvom arhitekta Aleksandra Freudenreicha opet restaurirana te je dobila današnji izgled.

Jedinstvenu i neobičnu, Joninu ribu izradio je bezimeni majstor i postavio je u crkvu koju su nekoć zvali “kamenom bazilikom”

Zmijski kamen koji liječi graničar Matiević pronašao je u Tomingaju i prodao ga liječniku koji je ubrzo počeo tretirati smrtonosne ugrize