in

Kad su Turci ponovo provalili, hrabra Mila odlučila je uzeti stvar u svoje ruke, i dan danas, njezin kip bdije nad Omišem

Foto: brodportal.hr

Kako bi spasila svoj narod djevojka Mila Gojsalić prilikom jednog napada turske vojske na Poljica, prije odlučujuće bitke, odlučila je učiniti pothvat – otići u turski tabor, zavesti turskoga pašu, zapaliti barutanu i tako odvesti u smrt i pašu i sebe.

Hrvatska mučenica

U Omišu i okolici vodile su se mnoge bitke. Jedna od najpoznatijih bila je ona koju su Poljičani 1530. godine vodili protiv Turaka. Turski osvajač Osman-paša okupio je veliku vojsku od oko 10.000 vojnika s namjerom da osvoji slavna Poljica, kraj istočno od Splita, od Žrnovnice do Blata na Cetini i Omiša.

Legenda kaže, kako je te sudbonosne 1530. godine, mlada Poljičanka Mila Gojsalić (podrijeklom iz Kostanja) glumeći zaljubljenost ušla u šator turskog osvajača Ahmed-paše. Kad su je doveli u njegov šator, toliko ga je očarala, da nije mislio na ratovanje… Hrabra djevojka, koja je u toj noći izgubila svoju nevinost i čast, odlučila je iskoristiti trenutak i žrtvovati svoj život kako bi spasila svoje selo i cijelu Poljičku Republiku.

Kad je paša zaspao, ušuljala se u spremište baruta turske vojske i zapalila ga. Paša je poginuo na mjestu. Osmanlije su Milu pokušali uhvatiti, ali, kao svaka prava junakinja, ona nije mogla dopustiti da padne u ruke neprijatelju. Hrabro je trčala do litice iznad ušća Cetine, te skočila u smrt. Ohrabreni junaštvom Mile Gojsalić, Poljičani su krenuli u protunapad i jednom zauvijek protjerali Osmanlije iz svoje Republike.

U spomen na njen herojski čin, nedaleko od sela Gata, danas se nalazi vidikovac s kipom ove mlade junakinje koju s pravom nazivaju poljičkom Ivanom Orleanskom. Kip je remek-djelo poznatog umjetnika Ivana Meštrovića.

 

Također, svake godine se u njezinom rodnom mjestu Kostanju, njoj u čast održavaju “Dani Mile Gojsalić.” Uređena je i njena kuća u kojoj su pohranjeni zapisi i dokumenti iz 16. stoljeća. O hrvatskoj heroini, premda nije sačuvano stvarnih arhivskih potvrda, postoji vrlo bogata dokumentacija u narodnom pamćenju. O njoj su pjevali i mnogi hrvatski autori, uključujući i Šenou.

„Zboriše pusto,
nema više vijeća,
Po kneževom se stolu vije mah,
Izmijenila se
zla i dobra sreća,
A slavni barjek sad je pepeo,
prah.
Nu vazda rodu sveta su Poljica,
I vazda slavna Mila Gojslavica“

(August Šenoa)

Jedna vila toliko je voljela te ruže i trsove da je za njih umrla, no priča o njoj i danas živi u svakom vinogradu i ima stvarnu svrhu

Poljički soparnik bio je sirotinjska hrana koja se jela za snagu i izdržljivost, čuvali su ga u koži od svinjskog mjehura