Stambeno-gospodarski kompleks obitelji Keglević nalazi se nekoliko kilometara jugoistočno od Siska, u Donjoj Posavini na putu prema Parku prirode Lonjsko polje. Svojedobno je bio žarište oko kojeg se razvilo naselje Topolovac, a danas se objekti nalaze u ruševinama.
Nekadašnji perivoj, kurija, tvornica špirita, velika skladišta i stajski objekti zarasli u korov tužna su slika ostataka nekadašnjeg grofovskog imanja. Potresi koji su krajem 2020. godine pogodili Sisačko – moslavačku županiju bili su, čini se, posljednji udar na zapušten kompleks.
Toranj kurije građene od opeke 1831. godine za vrijeme Tome Keglevića ispod kojeg se nalazi grb u nedavnom je potresu teško stradao i može se urušiti svaki čas.
Vlastelinstvo u Topolovcu uključivalo je kuriju smještenu na samomu glavnom ulazu u imanje i stambeno gospodarski sklop u kasno baroknom, klasicističkom stilu. Kompleks je do sada bio jedan od rijetkih sačuvanih graditeljskih cjelina na području Sisačko-moslavačke županije, a pojedine građevine i prostorne cjeline kurije upisane su u Registar nepokretnih kulturnih dobara.
Obitelj Keglević je voljela raskoš te je unutar kompleksa sagrađen velik i lijep park grofova, koji je asocijacija na poznati francuski park prinčeva, no danas je nažalost uništen, a nekada su uz jablane i topole, po kojima je naselje dobilo i ime, rasle i palme, a vrtom su slobodno šetali jeleni i srne.
Zgrada staje, gdje je u prizemlju bila konjušnica, a na katu žitnica izgrađena je u 19. stoljeću, kao i tvornica špirita ili Špiritana, trobrodna zgrada s nadvišenim središnjim dijelom iznad kojega je tornjić, dok se uza zgradu nalazi visok kružni dimnjak građen od opeke. Šezdesetih godina prošlog stoljeća rađena je rekonstrukcija objekta za potrebe poljoprivredne zadruge koja je u potpunosti promijenila originalan izgled. Stara špiritana je bila začetnik Segestice, tvornice alkohola, kvasca, octa i drugih proizvoda. Danas je kretanje unutar tvornice opasno zbog mogućnosti urušavanja.
U istom stilskom razdoblju izgrađena je i gospodarska zgrada koja je u prošlosti služila kao svinjac. Nekada je perivoj zauzimao veću površinu a danas je obrastao gustom vegetacijom. Postojalo je i šetalište jugozapadno od špiritane gdje su se održavale velike proslave i zabave.
Obitelj Keglević
Obitelj Keglević je bila jedna od najpoznatijih i najutjecajnijih hrvatskih plemićkih obitelji, čije je djelovanje obilježilo hrvatsku povijest od 14. do 19. stoljeća. Pripadnici obitelji pred turskom su se opasnošću iselili iz Kninske županije na prostor Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije, potom i u Ugarsku, što je u 17. stoljeću dovelo do podjele na hrvatsku i ugarsku granu. Oni iz hrvatske grane u javnom su se životu najčešće isticali kao vojnici. Surađivali su se sa znamenitim plemićkim obiteljima, poticali kulturna nastojanja te bili nositelji patronatskoga prava nad crkvama i župama u Hrvatskom zagorju.
Od zanimljivosti vezanih uz ovu obitelj možemo spomenuti da je Barbara Ana Keglević (1780.-1813.) šest godina, počevši od 1795. godine, bila Beethovenova učenica. Keglevići su dio zime provodili u svojoj kući u Beču, a preko puta je stanovao Ludwig van Beethoven koji je dolazio Keglevićima i davao satove glazbe. U obitelji je bilo i nemilih događaja, intriga i ubojstava, poput onog u gornjostubičkom kaštelu kada je Franjo Petričević 1658. godine ubio svoju suprugu barunicu Katarinu Keglević i za to nikada nije bio kažnjen. Postoji i priča o grofu Maksu Kegleviću koji se zaljubio u Herminu Pisačić ali je, na nagovor oca, već bio zaručen s Aleksandrinom Erdödy. Nesuđeni tast ga je zatvorio u podrum kurije u Razvoru gdje ga je ljubomorna zaručnica otrovala.
U 18. stoljeću obitelj se postupno povukla iz javnoga života, posjedi su im se smanjili, a na početku 20. stoljeća s njima je izumrla jedna od najistaknutijih hrvatskih plemićkih obitelji. Njihovi posjedi uključivali su i Kostel grad, dvorac Goricu, dvorac Dubrava, Loborgrad, dvorac Bežanec, palaču u Varaždinu te dvorac Mokrice.
Vlastelinstvo u Topolovcu se od 1526. godine nalazilo u posjedu obitelji Keglević, a prvi vlasnik bio je hrvatski ban Petar Keglević koji je sudjelovao u bitci na Krbavskom polju 1493. godine i proslavio se u borbi s Turcima 1521. godine. Što se šesnaesto stoljeće bližilo kraju, to je bila bliža i neposrednija opasnost od Turaka krajevima oko Siska. Turci su nezadovoljni učinkom napustili sisačko područje, ali su na povratku nizvodno od Siska spalili Topolovac.
Novosagrađeno vlastelinstvo Topolovac bilo je jedno od najvećih vlastelinstava u 18. stoljeću u Hrvatskoj, obuhvaćalo je 12 sela ( Topolovec, Goričicu, Preloščicu, Budaševo, Lukavec, Gušće, Svinjičko, Čigoć, Kratečko, Mužilovčicu, Suvoj i Lonju). Na tom području živjeli su naseljenici iz Krajine koji su tu došli 1705. i 1811. god. Proizvodila se pšenica, raž, ječam, kukuruz, zob, proso, grahor, pšenica i ostalo. Stanovništvo su bili kmetovi koji su bili ovisni o svojim gospodarima, a kmetstvo je bilo ukinuto 1848.god.
Grof Toma Keglević 1831. godine na vlastelinstvu gradi kuriju, jednokatnu stambenu zgradu s potkrovljem, pravokutnoga tlocrta s izrazito naglašenim središnjim dijelom što završava zabatom. Upravo zahvaljujući svojim skromnim dimenzijama, koje su se mogle prilagoditi suvremenim uvjetima stanovanja kurija je korištena, te je tako kroz godine sačuvana od potpunog propadanja i uništenja. Prema starom katastru iz 1861. godine na imanju su već bile izgrađene kurija i stambene zgrade uz cestu, zgrada staje, gospodarske zgrade uz ribnjak i jedna gospodarska zgrada iza zgrade staje. U današnjim granicama imanja bila su izgrađena i dva drvena objekta. Na istočnome dijelu imanja bio je ribnjak, a lijevo od stambenih zgrada uređen perivoj.
O životu Tome Keglevića poznato je kako je naoružavao svoje podanike i sa svojom družinom postao strah i trepet štajerskim i njemačkim trgovcima koji su dolazili u ove krajeve. Iz toga razloga bio je pozvan caru na kraljevsko saslušanje u Laxenburg kraj Beča. Keglević je tamo došao sa svojom naoružanom družinom pa ga se i sam car prestrašio te ga nije ukorio već ga je otpustio uz riječi „neka se popravi”. Toma je pokopan pred ulazom u desnu kapelu svetišta Majke Božje Gorske u Loboru.
Posljednji Keglević u posjedu vlastelinstva bio je Tomov sin grof Samuel. Tomin unuk Oskar, zadnji pripadnik obitelji Keglević, naposljetku je prodao sve obiteljske posjede i preselio u Zagreb, integrirajući se u zagrebačko građansko društvo. Budući da nije imao potomaka, ova velika plemićka obitelj prestala je postojati i pala u zaborav. Početkom 20. stoljeća Keglevići se posljednji put javljaju na političkoj sceni kada Oskar, upravo ironično djeluje u Narodnoj stranci nasuprot svojih predaka koji su se uglavnom zalagali za svoja plemićka prava.
Imanje u Topolovcu je tijekom godina promijenilo mnogo vlasnika među kojima je bio i nadvojvoda Fridrich Habsburški. Razlog česte promijene vlasnika bila je neproduktivnost posjeda, a tlo je bilo nepogodno za poljodjelstvo, velikim dijelom i poplavljeno.
U drugoj polovici 19. stoljeća posjed je izgubio svoju reprezentativnu ulogu i postao dom za najamne radnike i njihove obitelji. Prema topografskoj karti iz 1965. godine vidi se da se u međuvremenu dogodila izgradnja različitih gospodarskih građevina, od kojih je danas većina srušena. U odnosu na stari katastar iz 1861. godine na imanju su sačuvani kurija, stambene zgrade uz cestu i zgrada staje. Naknadno su izgrađene zgrada špiritane, staklenik i gospodarske zgrade uz cestu.
Godine 1921. osnovano je Državno dobro Topolovac (u sastavu kojega je i sklop kurije Keglević) i pripojeno dobru „Belje”. U Topolovcu je radila tvornica špirita, velika mljekara te pogon za proizvodnju maslaca i sira. Na posjedu se proizvodilo i povrće, te sadnice voćnjaka i cvijeća. Nakon 1990. godine imanje je služilo za odlaganje različitog otpada, a u nekoliko zgrada smješteni su i stanari. Gospodarske su zgrade devastirane, a perivoj je potpuno zapušten.
Prostor vlastelinstva Keglević, zajedno sa većim pejsažnim i poljodjelskim okolnim površinama, danas je u privatnome vlasništvu. Samo trake koje okružuju kompleks nijemo govore: ne pristupajte, opasno je po život.
