in

Monolitne cipuse s otoka Krka klesali su i podizali drevni Liburni, ilirsko pleme pomoraca koje je tako slavilo svoje mrtve

Foto: Liburnski Cipusi izloženi u Frankopanskom kaštelu na Krku / Blaga & misterije

U doba prije nego se Krk zvao Krk, na njemu su živjeli Liburni, slavni pomorci i jedno od 70 ilirskih plemena koje je diljem otoka ostavilo tragova svog postojanja. Na brdima s kojih je pucao pogled na okolicu gradili su utvrde od suhozida, trgovali su sa Feničanima i Etruščanima i vremenom postali veliki saveznici Rimljana kojima su sagradili moćnu mornaricu.

Jednom kad bi poznat, bogat i ugledan pripadnik Liburna preminuo, podigli bi mu cipus, kameni spomenik koji izgledom podsjeća na kuću, ili grobni humak i koji poput vremenske kapsule promatrača koji zna što gleda vraća u neko drugo doba.

Foto: Liburnski Cipusi izloženi u Frankopanskom kaštelu na Krku/Blaga&misterije

Liburni su na Krku ostali su većinsko stanovništvo i nakon dolaska Rimljana koji otokom vladaju od 9. do 480. godine. U samom gradu Krku, tako su očuvani dijelovi bedema čiji su slojevi građeni tehnikom suhozida i upućuju upravo na predrimsku, liburnsku gradnju. Pronađeni su u brojni fragmenti glinenih posuda i bakrenih fibula te nekoliko cipusa koji nose romanizirana liburnska imena što ukazuje na postupnu romanizaciju i asimilaciju krčkih Liburna.

Foto: Liburnski Cipusi izloženi u Frankopanskom kaštelu na Krku/Blaga&misterije
Foto: Liburnski Cipusi/Blaga&misterije

Cipusi su kao tip nadgrobnog spomenika bili monumentalni i skupi, daleko najskuplji spomenici šireg područja Liburnije, te se stoga može zaključiti da su predstavljali svojevrsni statusni simbol imućnijih žitelja, neovisno o njihovom spolu, etničkoj pripadnosti, društvenom sloju ili građansko-pravnom statusu.

U natpisnom polju uglavnom svi cipusi imaju posvetnu formulu D∙M (dis Manibus). Ova je formula uobičajena na nadgrobnim natpisima prije imena umrlog, a radi se o posveti bogovima Manima -odnosno bogovima umrlih.

Foto: Frankopanski kaštel na Krku/Blaga&misterije

Drevni Rimljani vjerovali su da su nakon smrti njihove duše postale duhovi ili nijanse mrtvih. Osim posvetne formule i imena pokojnika, u natpisu se često spominje ime onoga koji spomenik podiže, odnos s pokojnikom (sin, kćer, žena, muž, vjerni sluga) te ponekad i vrijeme smrti i zanimanje.

Postoje ukupno tri skupine ove spomeničke kategorije: aserijatska (Podgrađe kod Benkovca), zadarska i krčka. Na području antičke Liburnije pronađeno je nekoliko liburnskih cipusa, koji sadrže miješane odlike svih navedenih skupina. Pronađeni su na širem području antičkih gradova Senja, Raba, Zadra, Asserije, Bribira i Ostrovice.

Termin cipus je prvi puta upotrijebio Gaj Julie Cezar za označavanje jednog stupa utaknutog u tlo, koji je činio okosnicu jednog utvrđenja. Aserijatska skupina cipusa je najbrojnija, a podižu se po svoj vjerojatnosti nad spaljenim ostacima pokojnika. Na vrhu kalote se nalazi šiška ili pinija, koja ima dekorativno-simboličnu vrijednost. Velik broj cipusa je podignut ante mortem, odnosno prije smrti osobe što je osobitost u vrijeme ranog Carstva. U sklopu krčke skupine cipusa vrijedi zabilježiti da su veći od zadarskih i izduženiji od aserijatskih primjeraka.

Krčki se cipusi od ostalih razlikuju krajnjom jednostavnošću i potpunim nedostatkom ornamentike.

Gdje su se izvorno nalazili ovi cipusi nikad nećemo znati, međutim pronalazak antičke nekropole kraj vile Šinigoj i ispod gradske općine zapadno od stare gradske jezgre nalaže pretpostavku njihovog originalnog položaja.

Foto: Frankopanski kaštel na Krku/Blaga&misterije
Foto: Frankopanski kaštel na Krku/Blaga&misterije

Cipusi koji su izloženi na južnim zidinama Frankopaskog kaštela na Krku vremenski se mogu datirati u 1. i 2. stoljeće naše ere. Početna posmrtna formula D(is) M(anibus), odnosno posveta božanstvima zaduženim za duše umrlih, vremenski stavlja ove cipuse od Augustove vladavine nadalje kada se ova formula počinje upotrebljavati. Posmrtni se natpisi javljaju kod 3 primjera dok su dva atekstualni. Nedostatak posmrtnog teksta moguće je protumačiti kao tek proizveden spomenik koji nije još bio u orginalnoj funkciji ili pak kao simbolični spomenik nekom nestalom pomorcu.

Iako je geneza cipusa još uvijek upitna, najvjerodostojnija teorija donosi njihovu vezu sa liburnskim prapovijesnim tumulima. Tumuli su naime predstavljali oblik grobne arhitekture rasprostranjen ne samo kod Liburna već i kod mnogih drugih prapovijesnih zajednica Europe i Male Azije gdje se iznad groba podizao kameni ili zemljani humak kao oznaka samog ukopa. Još se i danas u maslinicima uz cestu koja iz Krka vodi prema Puntu može uočiti pokoji trag ovakvih kamenih humaka, posljednjeg počivališta starih prastanovnika krčke stare jezgre.

Gledajući po obliku ali i samoj funkciji, cipuse možemo definirati kao romaniziranu verziju grobnih humaka pretočenu u jednostavan monolitni kamen.

Izvori: Krčki zbornik, sv. 70.; Branka Migotti, Grobni spomenici Hrvatske u svjetlu odnosa Rimske antike prema smrti; Ivo Fadić, Krčka skupina liburnskih nadgrobnih spomenika, tzv. Liburnskih cipusa; Anamarija Kurilić, Komemoratori i pokojnici s liburnskih cipusa: tko su, što su i odakle su?

Sudbina derutnog dvorca Brezovica ostaje nepoznata, a nekoć su u njezinim dvoranama građani plesali, masoni vijećali a grofovi stolovali

Začarano oružje posebnih moći nosili su samo odabrani koji su u potrazi za čarobnjacima prolazili brda i doline