“Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu” Ovako počinje oproštajno pismo koje je Petar Zrinski napisano supruzi Ani Katarini Zrinskoj dan prije smaknuća.
U Bečkom Novom Mjestu 30. travnja godine gospodnje 1671. usmaknuti su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, vođe neuspjele urote hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca.
Prije smaknuća dvojice velikaša, oni i njihove obitelji lišeni su plemstva a njihova imanja zaplijenila je država. Upravo je taj moment priča unutar priče jer su svi Zrinsko-frankopanski posjedi od Međimurja do Bakra i Crikvenice opljačkani, devastirani i potom dodijeljeni nekim drugim velikaškim obiteljima.
U tim danima, počinju kolati i priče o vrijednostima koje su preživjeli pripadnici obitelji uspjeli sakriti. Na području Čakovca, tako je zabilježena priča koja govori da je Ana Katarina Zrinska dio blaga prije dolaska vojnika uspjela poslati na sigurno, odnosno sakriti na do danas nepoznato mjesto. Slične se priče mogu čuti i na području oko dvorca Bosiljevo koji je nekoć bio vrlo luksuzno uređen, te se u njemu nalazila i vrijedna biblioteka.
Bilo kako bilo, pljačka bilo je tako temeljita da je gospodarski, politički i kulturno unazadila Hrvatsku toliko da se prvi napredak zemlje osjetio tek početkom 19. stoljeća.
Tako je dvorac Bosiljevo doživio neviđenu pljačku. Nastojao se zatrti svaki spomen na Zrinsko i Frankopana što je uzrokovalo nestanak mnoštvo dokumenata o povijesti Bosiljeva te Zrinskih i Frankopana.
Ozalj koji u 17. stoljeću bio neslužbena hrvatska prijestolnica opustošen je i opljačkan. Sagradio ga je Nikola Šubić Zrinski a u njemu su živjeli Nikola, Petar i Katarina Zrinski, te Fran Krsto Frankopan.
Ozaljski kulturni krug Zrinskih i Frankopana nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ među stanovništvom.
Dvorac Nova Kraljevica trebao je po nekima, biti novi glavni grad Hrvatske da je urota uspjela pa time objašnjavaju luksuz koji je u njemu vladao. Bio je izuzetno bogato opremljen, obložen crnim i bijelim mramorom i veličanstven kamin u prizemlju iz crnog mramora.
Zidovi su bili ukrašeni pozlaćenom kožom te mnogim slikama i skulpturama. U atriju su vidljivi još dijelovi toga sjaja, a to su prekrasni jonski kapiteli na arkadama kata, ulazni portal na stubištu koje vodi na prvi kat te barokno grlo šterne s dvogrbom obitelji Zrinskih i Frankopana, jedinim takvim zabilježenim.
Teške posljedice
Posljedice su za hrvatske zemlje bile su neizmjerne; preko pola Hrvatsko-slavonskog kraljevstva se našlo u neposrednom posjedu i upravi Dvorske komore koja je upravljala prihodima s nekadašnjih posjeda Zrinskih i Frankopana, a pri tome nije plaćala poreze koji su trebali služiti potrebama Hrvatsko-slavonskog kraljevstva.
Pozadina urote
Neposredan povod za urotu, koju su pripremali hrvatski i mađarski velikaši, bio je Vašvarski mir, što ga je na štetu vlastitih zemalja potpisao s Turcima car Leopold I. Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskog i mađarskog plemstva.
Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Ferenc Veselenji u Mađarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj pa čak i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli.
Poslije iznenadne smrti u lovu Nikole Zrinskoga ta nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.
Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše godine 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkom Novom Mjestu.
Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti samo – smrt. 18. travnja 1671. Zrinski i Frankopan osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na smrt odsijecanjem desne ruke i glave.
Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji put su se sastali i oprostili. 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkom Novom Mjestu zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska.
Tijela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana desetljećima su ležala pokopana u Bečkom Novom Mjestu sve dok 30. travnja 1919. nisu prenesena i pokopana u Zagrebačkoj katedrali.
