in ,

Podignuti iz zahvale, upozorenja, straha i nade, razbacani diljem zemlje stoje pilovi, kao nijemi svjedoci nečeg što je davno bilo

Nakon događaja koji su dotakli cijelu zajednicu, poput požara, poplave ili kuge, narod je običavao podići javni kameni spomenik. Postavljao se i kao međaš posjeda te orijentacijska točka na putovima hodočasnika i trgovaca. U njihovoj blizini se sudovalo i kažnjavalo.

Unatoč razlozima zbog kojih su podizani, ti spomenici najčešće sadrže temeljnu poruku koja je, ustvari, uspomena na događaj. Ta je vrsta spomenika prvenstveno odraz pučkog vjerovanja, pa su pilovi, kako ih nazivaju,  podizani u čast svecima s iskrenim zanosom i vjerom da će se pribjeći njihovoj zaštiti od raznih nedaća, raznih zala ili prirodnih nepogoda, poput velikih požara i poplava, boleština, pljački, a ponekad jednostavno kao pokazatelj traženja utjehe u vjeri i molitvi i zazivanju božje pomoći u svakodnevnom životu.

Nasljeđe vremena

Većina ih je podignuta u razdoblju od 17. do 19. stoljeća i taj običaj nije ograničen samo na Hrvatsku. Podizani su diljem Europe, od Njemačke do Italije, no najviše ih nalazimo u srednjoeuropskom krugu zemalja, na području današnje Austrije, Mađarske i Češke. Zamalo se može reći kako je Austrija domovina tih pilova jer se upravo tamo nalazi najveća i najkvalitetnija skupina javnih skulptura toga tipa, osobito u Štajerskoj i sjevernom Gradišću.

Tradicija podizanja kipova svetaca na javnom prostoru u Hrvatskoj pak, prisutna je čak od srednjeg vijeka, o čemu, nažalost, većinom svjedoče tek pisani tragovi jer su sami spomenici vrlo rijetko sačuvani. Javnu su skulpturu često radili lokalni majstori ili nam pak autori nisu niti poznati, no zato su bolje poznata imena donatora koja su ponekad uklesana u kamen ili ostaju zapisana u povijesnim izvorima.

Kipovi Marije i prikazi raspetog Krista rašireni su po svim katoličkim zemljama, pa se stoga za njih ne može reći da su karakteristični za neku određenu regiju. Za razliku od njih, u zemljama srednjeg Podunavlja često se javlja grupa svetog Trojstva, i to na kužnim pilovima, zajedno s likovima sv. Sebastijana, sv. Roka i sv. Rozalije.

Uslijed velikih epidemija kuge u Europi, posebno se štuju i sv. Rok i sv. Karlo Boromejski, sveci zaštitnici od kuge, a redovito i sv. Ivan Nepomuk. U rijetkim slučajevima prisutni su i likovi kralja Ladislava, Emerika i sv. Stjepana koji potvrđuju političku povezanost Hrvatske i Ugarske, ili pak sveci poput sv. Josipa, sv. Ante Padovanskog i sv. Lovre

Sam naziv pil karakterističan je za sjeverozapadni i istočni dio Hrvatske, gdje su takvi spomenici i najzastupljeniji, no nalazimo ih i u Istri pod imenom pij, to jest pijić.

Zavjetni spomenik presvetom Trojstvu

Tako godine 1749. Požežani na Trgu Svetog Trojstva podižu barokni zavjetni-spomenik protiv kuge koja je 1739. godine poharala grad i odnijela 798 života. Iz tog razloga popularno je poznat i pod nazivom „kužni pil“.

Izgradio ga je Gabrijel Granicije za 2000 jaja i 300 forinti. Na njegovu vrhu nalazi se kip Svetog Trojstva te na njemu piše da ga je podignuo Grad. Požeški pil doživio je nekoliko obnova o čemu govore povijesni podaci, a potvrdila su ih i konzervatorska istraživanja. Te obnove datiraju u 1862., 1906. i 1943. godinu. Godine 1950. vandalskim su činom nepovratno uništene glave svih kipova na pilu izuzev figure Boga Oca.

Opsežan konzervatorsko-restauratorski zahvat na pilu započeo je početkom devedesetih godina 20. stoljeća, a 2001. godine provode se sustavni i intenzivni radovi na obnovi spomenika.

Nakon višekratnih prosudbi donesen je konačni prijedlog da se spomenik sa svim svojim sačuvanim dijelovima konzervira te nakon pažljive demontaže pohrani u zatvorenom prostoru u kontroliranim mikroklimatskim uvjetima i na taj način očuva. Na njegovo mjesto postavljena je vjerna kamena kopija.

Osječki spomenik Presvetog Trojstva također se povezuje s običajem postavljanja zavjetnih spomenika u vrijeme epidemija kuge, na ovim područjima posebno čestih u doba baroka odnosno tijekom 17. i 18. stoljeća.

Riječ je o kamenom kipu koji se nalazi na Trgu sv. Trojstva u osječkoj Tvrđi. Kip je podignut 1729.-1730., a izradu kipa financirala je barunica Marija Ana Petraš, udovica husarskog generala, podmaršala Maksimilijana Petraša, koji je bio zapovjednik osječke Tvrđe.

Kip je izrađen u baroknom stilu, po uzoru na brojne slične koji su postojali u gradovima Austrijske monarhije. Nije poznat njegov autor, ali se pripisuje mariborskom kiparu Josephu Geruppu, koji se u vrijeme nastanka kipa doselio u Osijek.

Spomenik se sastoji od visokog postolja s gigantskim volutama, na kojemu je pet skulptura svetaca zaštitnika od kuge: sv. Sebastijan, sv. Rok, sv. Karlo Boromejski, sv. Franjo Ksaver i sv. Rozalija. Na postolju se uzdiže visoki stup na kojemu je skulpturalna grupa Presveto Trojstvo, koja prikazuje lik Boga Oca, Krista te Duha svetoga u liku golubice.

Spomenik je obnovljen 1784. godine dodavanjem vanjskog podnožja na kojemu su na vlastitim postoljima kipovi sv. Josipa, sv. Marije od Bezgrešnog Začeća, sv. Katarine i sv. Ivana Nepomuka. Ovi su kipovi, prema predaji, krasili nekadašnja gradska vrata u Osijeku: Valpovačku i Novogradsku kapiju. Budući da je skulptura klesana od kamena pješčenjaka koji je podložan propadanju, bilo ga je nužno često obnavljati.

Pil svetog Florijana nalazi se nekoliko stotina metara izvan Legrada, naselja smještenog na utoku rijeke Mure u Dravu. Izrađen je 1735. godine i danas se nalazi u javnom parku, izvan središta mjesta. Naime, ispred župne crkve Presvetog Trojstva, koja je ujedno i jedan od najvrednijih podravskih baroknih spomenika, nalazi se grupa pet baroknih pilova iz 18. stoljeća sa središnjim kužnim pilom svetoga Trojstva. Prema zapisima u kanonskim vizitacijama saznaje se da je vizitator, zagrebački kanonik Ivan Mužinić, 5. svibnja 1716. godine boravio u Legradu i tada je zapisao da je još 1712. godine upravo na mjestu današnjeg trga podignuta nova župna crkva Presvetog Trojstva.

Crkva je tijekom 18. stoljeća više put uređivana i popravljana, jer je najprije bila drvena, što je pogodovalo njezinom slabom održavanju. Današnji je izgled župna crkva dobila oko 1780-ih. Zanimljivo je da je prije izmještanja na prostor glavnog trga župna crkva bila na drugom mjestu, koje je pak često ugrožavala poplavna voda rijeke Drave.

Nakon njezina propadanja, tu je prvo izgrađena drvena kapela sv. Nikole koja je također vrlo brzo uništena. Upravo se na tom mjestu, u prilično velikom javnom parku prema kojem vode četiri ulice, danas nalazi pil svetog Florijana.  Pilovi su tijekom godina restaurirani te su stari kipovi zamijenjeni novima.

Sveti Florijan stoji frontalno, oslonjen na koplje sa zastavom, gledajući ispred sebe.  Obučen je u odjeću rimskog vojnika, s čizmama do koljena, a na glavi ima metalnu kacigu. U desnoj ruci drži posudu iz koje voda teče na zapaljenu zgradu. Takav je prikaz ovog sveca vrlo čest, jer se smatralo da je bio rimski časnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadaću gasiti požar i spasavati imovinu.

Iz opisa legendi o životu svetog Florijana, nije moguće ništa pouzdano reći o izgledu samog lika, pa se njegov prikaz prepuštao volji umjetnika (primjerice, u srednjem je vijeku prikazivan kao konjanik i oklopnik, ima bradu, a ponekad i brkove, no često je prikazan i kao golobradi mladić).

U Domovcu je 1647. godine podignut pil sv. Marka (tako ga zove narod, premda nema figure sv. Marka) kao spomen i zahvala za odlazak Turaka iz naših krajeva. Nalazi se na cesti koja iz Bedenice vodi u Hrašćinu, a spominje se u kanonskim vizitacijama krajem 18. stoljeća.

Foto: pil Sv. Marka

Donji dio stupa je prema narodnoj predaji rimski, ali ima uklesanu godinu od koje su još čitljive brojke 64. Na prednjoj strani klesano je rustično raspelo, lijevo INRI, desno monogram Kristov i otraga monogram Marijin.

Pilovi su često toliko dobro uklopljeni u okolni kraj da ih samo lokalni stanovništvo može razaznati i upravo ono, često o njima najviše brine čuvajući ih od zaborava.

Zaboravljene Sibile gradišćanskih Hrvata: bilježili su i prevodili drevne knjige proroka apokalipse koje leže razbacane po starim arhivama

Neznana junakinja bitke kod Sigeta postoji u spomenu, nazivu ulice i legendi o ženi koja je do samog kraja stajala uz Nikolu Šubića Zrinskog