in

Prepoznajte ih po šumu lišća i znajte, to su mali noćni lovci, Jagari koji su nisu viđeni preko stotinu godina

Pixabay

Drvosječe i ostali prolaznici koji se kreću po šumama često su nailazili na malene lovce. Obično, već se izdaleka čuo lavež njihovih pasa i uzvici Hoj! Hoj!, dozivanje i zvukovi lova. Svjedočanstava o njima dolaze ih gotovo svih dijelova Hrvatske no svjedočanstva o njima  oko Bilogore zabilježio je Zvonko Lovrenčević.

Listajući stranice knjige “Mitološke predaje Bilo – Gore”, čitamo kako bi se mali noćni lovci, poznati i kao noćni Jagari i mali lugari pojavili brzo i neočekivano. Kroz grmlje bi prolazili nečujno a pod njihovim nogama grančice nisu pucale, a noge na zemlji nisu ostavljale ni traga.

Rastom su dosezali najviše do ramena odraslog čovjeka i nosili su zelena odijela, a bili naoružani prvo lukovima a potom i puškama. Dok su tračali, često su pljeskali pa se promatračima činilo kao da time tjeraju divljač.

Kako bi se brzo i neočekivano pojavili, tako bi brzo i nečujno i otišli, nestali bi u šikarama i stalno bili u pokretu, s ljudima nisu razgovarali, ili su to činili samo ponekad.

Oni koji su ih vidjeli, prepričavaju kako ih viđali u različita godišnja doba a pogotovo u jesen. Za usjevima štete nisu ostavljali ali su mogli biti opasni, Krivolovci i ostali koji bi životinju ostavili da umre na mukama u nekoj zamci često su bili njihova meta.

Gdje god krenuli, mali lovci nigdje se nisu pojavljivali bez pasa koji su bili maleni kao miševi ali jako glasni pa se njihov lavež čuo nadaleko.

Oni koji su ih vidjeli više puta, opisuju kako je ipak bilo moguće predvidjeti njihov dolazak, i to kroz šum šumskog lišća na grmlju i tlu. Za tihih noći, taj se šum čuo izdaleka.

Wikipedia Commons

Po pričanjima, mali su se lovci u Bilogori pojavljivali sve to kraja 19. stoljeća a potom sve rjeđe i posljednji su primjeri zabilježeni nakon I. svjetskog rata.

Godine 1939. vraćao se pod večer iz Rače gdje sam imao po očevoj želji nekog posla za obaviti. Kada sam prolazio kroz Bedenik,  naišao sam kod nekih poznatih na Čijanu i tu sam se zadržao do ponoći. Pošao bih ja i ranije, ali moj prijatelj Matec nikako nije htio prije krenuti.

I pošli mi niz brijeg prema Babincu, došli mi u dol, kad tamo vidim ja kako iz livade kreće prema nama lovac s puškom i cuckom.

Bila je mjesečina kano dan i gledam ja njih gledim kako idu, a koraka im ne čujem. Prešli oni preko puta na tri koraka od nas, a ni na tvrdom putu nisu se čuli koraci. Pitamja po tiho Mateca je li on vidi toga lovca. Matec se okretao na sve strane ali nije ništa vidio- ali sad se i on uplašio pa mi bjež kući što se dalo.

Ovako završava jedno od posljednjih svjedočanstava o malim lovcima. Nakon nje, oni kao da više ne postoje i misteriozni lavež njihov pasa kao da je zauvijek utihnuo.

“Mitološke predaje Bilo – Gore”

Na čarobnom pašnjaku Iva, prohladna šuma i svježa trava kao da putniku šapću o konjima silnim i danima minulim

Demon Diabolito u Zagreb je stigao iz Praga, simbol je sila zla i kako bi zbunio ljude može preuzeti oblik junaka iz prošlosti