Još od prapovijesti, jaje se smatra simbolom života i njegove obnove. Prvi Slaveni koji su stigli u Dalmaciju pokapani su u fetalnom položaju, s jajem na prsima. Kao simbol kozmičkog i ljudskog preporoda, jaje je zabilježeno i u brojnim drugim kulturama.
Kako bi proniknule u spol još nerođenog djeteta, trudne Rimljanke nosile su jaje. Po kasnijem francuskom običaju, nevjesta je zbog plodnosti prije nego što bi prekoračila prag novog doma morala stati na jaje. Jačanjem kršćanstava jaje od simbola kozmičkog preporoda prerasta u simbol uskrsnuća čovjeka po Kristu, kao znak groba iz kojeg je mrtvi Isus izašao živ.
Postojao je i običaj ukapanja jajeta u temelje kako bi od zla zaštitila na njima sagrađena kuća, zamak ili dvor. Upravo je u ruševinama gradine Gudovac kraj Bjelovara arheolog Goran Jakovljević tijekom istraživanja 2003. godine u grumenu zemlje pronašao ukupno 148 fragmenata ljuske pisanice koja je nakon šest mjeseci mukotrpnog sastavljanja pokazala svu svoju drevnu ljepotu nastalu prije šest stoljeća.
Veličina komadića bila je od tri do deset milimetara, a čak 41 komadić bio je manji od tri milimetra. Izrađena u tehnici vojska i ukrašena geometrijskim motivom datirana je u prvu polovicu 15. stoljeća, odnosno u vrijeme vladavine Matijaša Korvina. Smatra se kako je riječ o najstarijoj pisanici pronađenoj u Hrvatskoj i jednoj od najstarijih pronađenih u Europi.
Inače, poznato je kako se jaje darivalo još od 11. stoljeća, i kod slavenskih naroda često je bilo ukrašeno svastikom, odnosno križem s četiri kraka od kojih svaki završava pod pravim kutem. Nacisti su taj simbol prisutan kod brojnih naroda u 20. stoljeću korumpirali.
Obojeno jaje predstavljalo je magijsku moć i koristilo se za darivanje voljenih. Poznato je i kako je jaje stavljano u sjeme jer se vjerovalo kako će urod tako biti zaštićen od tuče.
Bojanje pisanica inače je duboko ukorijenjeno u hrvatskoj tradiciji. Glinena jaja pronađena su u grobovima starih naroda na našem prostoru i prije dolaska Hrvata.
Kako navodi Gradski muzej u Bjelovaru gdje se danas i čuva pisanica iz Gudovca, svoju najveću slavu gradina je doživjela uvrijeme magistra Petra, vicepronotora kraljevine Slavonije i vikara zagrebačkog biskupa te upravitelja biskupskih posjeda, visoko pozicioniranog na ugarskom dvoru kralja Matijaša Korvina.
O slavi i luksuzu koji je vladao gradinom svjedoče i brojni predmeti pronađeni tijekom arheoloških istraživanja, poput lonaca, bešteka, noževa, vilica i tava, ali i velike količine životinjskih kostiju koje svjedoče o bogatoj ishrani nekadašnjih stanovnika. Ostali su očuvani jer su stajali u močvarnom mulju koji je očuvao sve što je u njega upalo. Među njima, i grumen pun fragmenata ljuske.
Istraživanja su pokazala kako je oko 1543. Gudovac promijenilo funkciju posjeda nižih plemića gdje su se proizvodili pećnjaci i postao jedan u nizu utvrda u obrani protiv Turaka. Oko sredine 16. stoljeća prestaje se spominjati u povijesnim izvorima i pretpostavlja se kako je u to vrijeme Gudovac propao.
Tek stoljećima kasnije, pronalazak jedne pisanice izazvao je pavu senzaciju. Izložena je u okviru privremenog stalnog postava Gradskog muzeja Bjelovar, zajedno s eksponatima Arheološkog odjela posvećenima srednjovjekovnom lokalitetu Gudovac – Gradina. U međuvremenu, postaje i svojevrstan simbol, suvenir Bjelovara na čemu, koliko to dopuštaju resursi, rade lokalne turističke zajednice Bjelovarsko – bilogorskog kraja.
