U svim narodima svijeta od pamtivijeka se ukorijenilo mišljenje da oružje označeno različitim magičnim znakovima i zapisima, ili pak „začarano” rukama i riječima zaklinjanja što ih izgovori vještica, ima nadnaravnu moć. Nosiocu su takva oružja jamčila neranjivost, dok su protivniku donosila teške ozljede ili smrt.
Upravo se iz toga razloga to „začarano” oružje cijenilo, a njegova je cijena prelazila i najnerazumnije granice. U našim je krajevima usporedno sa vjerovanjem i proganjanjem vještica, raslo i vjerovanje u pouzdanost začaranog oružja. Takvom vjerovanju svakako je pridonosila i tadašnja ratna tehnika i strategija u zatvorenim, čvrstim formacijama u kojima se krvavo ginulo.
Teški uvjeti borbe na neki način su „prisilili” plaćenike ili unovačene vojnike da, makar im to odnijelo svu ušteđevinu, svoj život pokušaju osigurati pomoću začaranog oružja. Tražili su pomoć od vračara i „copernica”, sve u nastojanju da u dugim, istrebljivačkim ratovima (poput zamornog sedmogodišnjeg rata 1754.-1763. u kojem su našijenci ostavljali svoje kosti diljem europskih ratišta) sačuvaju život.
No magično i začarano oružje nije pomagalo samo ratniku već i njegovim bližnjima. Ono je, prema narodnom vjerovanju, olakšavalo porođaj rodilji, u vjeri da će tako rođeno dijete biti neranjivo, zdravo i sretno. Stihovi junačke narodne pjesme iz doba turskih napada najbolje pokazuju koliko je naš narod vjerovao u moć i tajne sile oružja:
Svitla sablja Pokrajca serdara,
Po imenu Pandže od Kotora,
Turske se je krvce napojila,
Majka ga je pod sabljom rodila!
U glasovitom „tridesetogodišnjem ratu” (1618. i 1648.) hrvatske je vojnike pratio glas da su neranjivi, odnosno da im tane (zrno) iz puške ili kubure ne može nauditi. Stoga se preporučalo da se na hrvatske konjanike uopće ne puca, već da ih se pretuče kundacima. O neranjivosti Hrvata pričala su se čitava čuda, bilo je i slučajeva da su protivnički vojnici (koji su se borili na strani protestanata, a Hrvati su bili borci katoličkih snaga) pobacali oružje i dali se u bijeg kada su ugledali Hrvate da nastupaju prema njima.
„Divokozino tane” bilo je jedno od tadašnjih vjerovanja u nadnaravnu moć začaranog oružja. Tane se priređivalo po posebnom naputku, a na sljedeći način: na samu Svijećnicu (2. veljače), rano ujutro, trebalo je odstrijeliti odraslog jarca divokoze. Nakon što bi životinju rasporio, vojnik je iz njezina želuca isjekao „izrasline” (nabore sluzokože), koje je zatim trebalo duže vrijeme sušiti, a potom samljeti u prah koji bi se prema naputcima „crne magije” i „coprije” miješao s drugim, također „čarobnim” sastojcima. Iz te bi se mase lijevalo tane koje je vojnik morao progutati. Prema vjerovanju, „divokozino tane” služilo mu je kao talisman koji ga je štitio od protivničkih taneta. „Divokozino tane” imalo je toliku moć da je vojnika štitilo i od druge začarane tanadi.
Osim tih magičnih zrnaca lijevale su se i takozvana „slobodna taneta”, koja su bez nišanjenja obarala ili smrtno ranjavala protivnike. Za lijevanje takve tanadi crna je magija propisivala mnoge čudne sastojke poput ljudske masti, odreska s egipatskih mumija, krvi šišmiša ili zmijskih svlakova. U našim krajevima u ta nemila barokna vremena osobito su cijenjene puščane kugle i tanad za kubure lijevane od skupocjenih kovina- zlata i srebra. Prema narodnom vjerovanju i te su kugle gađale nepogrešivo.
Sredstvo koje je vojnika štitilo od rana i smrti bio je i korijen mandragore ili arlauna. Vlasniku mandragore korijen je donosio višestruku korist, čuvao ga je od ranjavanja, donosio bi mu sreću, bogatstvo, lak i ugodan život. No, ako bi ga zadržao kod sebe u trenutku prirodne smrti, vojnik bi izgubio vječno blaženstvo i spas duše. I mast kojom je podmazivano oružje morala je biti čudotvorna. Jedan od starih zapisa donosi i ovaj naputak: uzme se mahovina izrasla na lubanji obješenjaka, osuši se i samelje u prah i pomiješa s lanenim uljem kojem je dodana manja količina masti i sve se to pomiješa s crvenom armenskom zemljom. Obredi crne magije zahtijevali su da se mast priređuje u ponoć na samom stratištu. Oružje podmazano takvom mašću sjeklo je ubojito i nepogrešivo gađalo.
Iako su znak križa, likovi svetaca, Bogorodice i Krista mogli „sačuvati” život vojniku, on se ipak više pouzdavao u razne „čari”, „coprije”, hamajlije i zapise.
