Proklet da je taj ludi brijeg– riječi su koje je prema legendi izgovorila jedna grofica, žena vlasnika srednjovjekovne utvrde na Gradiščaku kod Ludbrega. Od tog vremena ovo se mjesto zove “ludi brijeg“, kasnije Ludbreg.
Bilo je to još u vrijeme borbi s Turcima kada se Gradiščak našao pod opsadom. Turci su se sasvim prikrali gradu, a kada je grofica, noseći svoje dijete u rukama, pogledala niz zidine toliko se uplašila neprijatelja da joj je dijete ispalo otkotrljavši se u ruke Turčinu. Grofica je u izbezumljenosti izgovorila riječi koje smo gore citirali.
No, i povjesničari su nastojali otkriti tajnu nastanka tog imena. Mađarski povjesničar Thalloczy krajem 19. stoljeća bio je u dvorcu kneza Edmunda Batthyanya u Körmendu gdje je sređivao arhiv te obitelji. Naišao je na 264 isprave i povelje o veleposjedu Ludbreg. Prema njegovom mišljenju Ludbreg je dobio ime po svom osnivaču vitezu križaru LODBRINGU, koji je iz daleke Burgundije krenuo u križarski rat, ali se više nije vratio u domovinu, nego je ostao ovdje i nadjenuo mu svoje ime. Narod je ime izgovarao Ludbring i napokon se ime upotrebom premetnulo u Ludbreg. Stanovnici su rijetko upotrebljavali to ime, već jednostavno Lubreg, a u okolnim selima taj je naziv i danas u uporabi, osobito kod starijeg stanovništva.
Na starom Gradiščaku postoji kontinuitet naseljenosti još od prethistorijskog čovjeka, a i Rimljani su ovdje sagradili obrambenu utvrdu. Gradiščak je svoju ulogu odigrao osobito u vrijeme borbi s Turcima, a prije stotinjak godina je pripadao pukovniku grofu Famfognu. Prema legendama i vjerovanjima ovdašnjih ljudi navodno je između grada Ludbrega i Gradiščaka postojao tajni hodnik ispod zemlje. Jedna od priča je i da je upravo zadnji vlasnik Gradiščaka, grof Famfogne, ponio tajnu podzemnog hodnika “sa sobom u grob”. Danas od Gradiščaka nije ostao ni kamen na kamenu.
“Šetnja” po povijesti Ludbrega
Izvanredan topografski položaj na izlazu Bednje iz kalničkog prigorja privlačio je već stare narode. Upravo ovdje, na lijevoj obali Bednje, nalazi se uzvišeniji teren, koji dominira močvarnom okolicom i idealan je za gradnju naselja. Stoga nije ni čudo što je ovdje postojao i čuveni rimski grad Castra Jovia, od kojeg su se mnogi materijalni ostaci očuvali do danas. Na temeljima antičke Jovie, kasnije je nastalo današnje naselje.
Slavenski Ludbreg spominje se već u 12. stoljeću, i to u vezi s redom ivanovaca (hospitalaca). Oni su ovdje u 13. stoljeću sagradili samostan sa crkvom. Najstariji gospodari Ludbrega bili su vlastelini od Paližne, poznati inače kao najistaknutiji ivanovci u Hrvatskoj.
Početkom 14. stoljeća spominje se kao vlasnik Ludbrega plemić Nikola, sin Petrov. S obzirom da je on umro bez nasljednika, imanjem je počeo upravljati direktno kralj Ljudevit. Međutim, povijesni dokumenti govore da je 4. srpnja 1370. godine u ludbreški posjed uveden Ivan Ćuz, vlastelin iz susjednog Međimurja.
Kako se nalazi na važnom podravskom putu, na najpovoljnijem prijelazu preko Bednje, Ludbreg se brzo razvio kao trgovačko i crkveno središte. Spominje se već u najstarijem popisu župa zagrebačke županije, godine 1334. (Ecclesia sancte Trinitatis de Ludbregh). Staro trgovište (oppidum) upravo se i razvija oko župne crkve, te se već tada formira jedna skladna arhitektonska cjelina.
U kasnijim stoljećima posjed Ludbreg promijenio je nekoliko vlasnika. Stjepan Ćuz prodao je 1442. godine svoje imanje plemiću Andriji de Rohonczu, a on je 1468. prodao vlastelinu Benediktu Thuroczyju. U vrijeme obitelji Thuroczy u Ludbregu se, prema legendi, dogodilo vjersko čudo. Naime, 1512. godine Ludbreg je postao čuvena mala meka kršćanskih hodočasnika, jer se vjerovalo da se ovdje “pokazala krv Isusova“.
Poslije smrti posljednjeg člana obitelji Thuroczy, 1616. godine, udovica Barbara udala se za plemića Wolfganga Erdődyja, pa je tako i Ludbreg potpao pod vlast ove plemićke obitelji. Jedna od vlasnica iz obitelji Erdődy, Marija Kristina, prodala je Ludbreg 1695. godine grofu Adamu Batthyanyju. Tako Ludbreg dolazi u ruke obitelji koja je u formiranju i razvoju današnje arhitekture ovog mjesta ostavila najviše traga.
Najveći dio današnjeg ludbreškog starog grada izgrađen je u toku 18. stoljeća u vrijeme obitelji Batthyany. U njihovu vlasništvu dvorac je ostao sve do 1915. godine, a od tada njime gospodari druga loza ove obitelji- Strattman.
1923. godine dr. Ladislav Strattman prodao je posjed i stari grad ludbreški zagrebačkoj firmi “Braća Berger“, a 1939. godine otkupila ga je općina Ludbreg.
Usprkos tome što je za vrijeme drugog svjetskog rata uništen park, tri stare zgrade ludbreškog centra još i danas čine skladnu arhitektonsku cjelinu.
Građevine odišu klasicizmom, ali su djelo uglavnom kasnog baroka. Osim nekoliko stilskih građevina iz 18. i 19. stoljeća, Ludbreg se osobito ponosi i svojom baroknom župnom crkvom. Osobito su vrijedne zidne slikarije te upravo majstorski izrezbarena propovjedaonica.
