fbpx
Jedan od najljepših no danas zatvoren za javnost, ipak, spokojna ljepota dvorca Maruševec i dalje ostavlja bez daha
Foto: Blaga i misterije
Dvorci i nasljeđe, Fotografije

Jedan od najljepših no danas zatvoren za javnost, ipak, spokojna ljepota dvorca Maruševec i dalje ostavlja bez daha

19.04.2018. Ured za blaga i misterije

Iako je danas samo blijeda slika nekdašnje raskoši, svojim bajkovitim izgledom i prekrasnim arboretumom, dvorac Maruševec i dalje ostavlja bez daha.

Legenda kaže da je na prostor današnjeg Maruševca u neka davna vremena došla Čehinja Maruša, sagradila dvor i osnovala obitelj. Tako je nastao Maruševec, jedan od najljepših dvoraca Hrvatskog Zagorja.

No, povijesni izvori bilježe postojanje ovog sredovjekovnog dvorca već sredinom 14. stoljeća, kada je on bio obiteljski dom plemića Vragovića.

Vjerojatno je tada na mjestu današnjeg dvorca postojao drveni dvor koji je svojih izgled više puta mijenjao tijekom svojih 600 godina postojanja. Negdje u 16. stoljeću sagrađen je kameni zidani dvorac, koji je bio zaštićen vodenim opkopom (Wasserburg)  što je predstavljalo zaštitu pred čestim upadima Turaka u ove krajeve.

 

Baltazar Vragović je 1618. godine obnovio i dogradio dvorac, o čemu svjedoči natpis i grb obitelji Vragović s upisanom godinom na prvom katu, na zapadnoj strani starog dijela dvorca. Obitelj Vragović je 1351. godine od kralja Ljudevita I dobila plemstvo, a od 1514. godine i pravo mača tj. pravo izricanja smrtne kazne kmetovima.

Godine 1716. Vragovići dobivaju barunat, a posljednji iz obitelji, Franjo Adam, gospodar Maruševca i Križovljangrada, bez muškog potomstva, imenovao je svog nasljednika plemića Krstu Črnovačog, tadašnjeg zagrebačkog podžupana i kapetana banove tjelesne garde.

Kad je on već sljedeće godine 1717. poginuo kod Zrina u borbi protiv Turaka, Maruševec postaje vlasništvo obitelji Pasztory, zatim Kanotaj i naposljetku Patačića koji su vlasnici dvorca do 1817. godine kada umire posljednji muški član obitelji.

 

Nakon Patačića Maruševec često mijenja vlasnike. Godine 1873. dvorac je kupio od baruna Simbschena pruski grof Artur Schlippebach sa ženom Luisom. Grof Schlippebach želio je kupiti Erdődyev varaždinski Stari grad, a kad to nije uspio, bio je zadovoljan i s tada mnogo manjim Maruševcem koji je dogradio i dao mu današnji izgled.

Historizacija dvorca, u duhu tadašnjeg romantizma, izvedena je 1877. godine. Potpuno je promijenjen dotadašnji izgled dvorca izvana, ali i u unutrašnjosti. Prigrađena je trokatna kula s neogotičkim arhitektonskim elementima i grbom Schlippebacha koji se nalazi na kuli, iznad prozora drugog kata i u prolazu kroz kulu.

Sva su pročelja ukrašena bogatim arhitektonsko-plastičnim dekorom, uobičajenim za kasno 19 stoljeće. Unutrašnjost dvorca tada je bila raskošno uređena skupocijenim namještajem. Zidovi su bili prekriveni velikim tapiserijama i slikama poznatih europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća.

Dobar dio tih ulja na platnu danas se nalazi u Muzeju Varaždin, gdje predstavlja najvredniji dio fundusa najstarijih majstora slikara.

 

Schlippebachovi nisu dugo uživali u obnovljenom dvorcu. Artur je umro 1881. godine u Kairu, a njegova se udovica nakon dvije godine udala za grofa Rudolfa Erdődya, vlasnika Novog Marofa. Maruševec je, zajedno s Čalincem, kupio dr. Oskar pl. Pongratz 1883. godine koji je preoblikovao perivoj i izveo manje građevinske intervencije na dvorcu.

Postavio je nova ulazna vrata na južnom pročelju iznad kojih se nalazi grb obitelji Pongratz i izgradio novo stubište kakvo je očuvano do danas. U stubišnom prostoru postavljena je velika tapiserija s prizorima iz lova, djelo Monnaccellia iz Rima. Zadovi su završeni 1901. što je obilježeno na sporednom ulazu na sjeverozapadnoj strani dvorca.

Perivoj nepoznatog podrijetla

Uz Maruševec podignut je i veliki perivoj,  blago valovit teren na granici podivanečkog krajolika i varaždinske ravnice koji je omogućavao prekrasne vidike na polja, livade i okolne šume. Veći je dio perivoja nakon provedene agrarne reforme uništen i pretvoren u livade i oranice.

Tada je posječeno po nekoliko primjeraka močvarnog taksodija, kavkaskih i grčkih jela i neki rijetki primjerci borova. Pejzažni perivoj podignut je nakon 1877. godine tj. nakon obnove dvorca.

 

Prije romantične obnove dvorca u drugoj polovici 19. stoljeća vjerovatno su postojali vrtovi uz stari dvorac, slični onima iz Patačićeva kodeksa.  Prema usmenim navodima pojedinca perivoj je preoblikovan 1884. i 1900. godine što se podudara s obnovama dvorca posljednjeg vlasnika Pongratza.

Nekoliko stotina godina stari hrastovi u perivoju ostaci su nekadašnje šume, a cvjetnjak s fontanom ispred južnog pročelja dvorca uređen je u 20. stoljeću, prije 1930. godine. Prema jednoj fotografiji, na tom je mjestu početkom 20. stoljeća još bila livada.

Osim autohtonog drveća, u perivoju su rasle i brojne egzotične vrste kao koloradska i alžirska jela, ginko, kavkaska i bodljikava smreka, pterokarija, američki divlji kesten i druge vrste. Današnji perivoj dosta je zarastao te je samo dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio još prije Drugog svjetskog rata.

Između Ivančice i Varaždina stoji dvorac Maruševec čije fotografije snimljene u ranu jesen oduzimaju dah

Maruševec je u vlasništvu obitelji Pongratz bio do 1945. godine, kada obitelj odlazi u Austriju. Dvorcem se neko vrijeme koristila općina Ivanec, bio je i prazan, a od 1969. do 2000. godine o dvorcu se brinula Kršćanska adventistička crkva. Služio je za potrebe srednje vjerske škole i adventističkog teološkog fakulteta.

Povratom imovine, dvorac je vraćen obitelji  Pongratz koja je i danas vlasnik ovog dvorca. On je sada nažalost zatvoren, i djelomično u ruševnom stanju.