Tijekom liječenja u Valpovačkim željeznim toplicama 1838. godine natporučnik carske konjaničke pukovnije Kuschmann (Kušlan), gostovao je u dvorcu baruna Gustava Prandau u Valpovu, gdje mu se noću javljao duh mlade djevojke.
Kazivanja o neobičnim događajima u valpovačkom dvorcu, u srpnju 1838. godine, zabilježena su u Ljetopisu osječkog kapucinskog samostana, biskupijskom arhivu u Pečuhu, a kazivanje jednog od sudionika samog događaja zapisao je 1876. poznati osječki muzikolog Franjo Kuhač u crticama „Valpovo i njegovi gospodari” i to kao „Poviest o valpovačkoj sablasti“, objavljenim u časopisu „Vienac“.
Prema ovoj priči, koju je Kuhaču navodno povjerio sam barun Gustav Prandau, glavni začetnik legende je natporučnik carske konjaničke pukovnije Kuschmann, koji je zbog liječenja u Bizovačkim toplicama bio gost u dvorcu svojih prijatelja baruna Prandau.
Tijekom svojeg boravka u dvorcu, Kuschmann je navodno vidio sjenu duha u liku mlade djevojke, koja je tvrdila kako je ubijena prije sto godina, te kako je njezino tijelo bačeno između ledenice i gradske kapele i to s glavom prema dolje.
Duh je navodno tvrdio i kako se neće smiriti sve dok se njezino tijelo ne iskopa i sahrani u posvećenoj zemlji. Ukoliko natporučnik ispuni ovaj zahtjev vratit će mu se zdravlje, te će pronaći ukopano blago.
Kuschman je sve što je vidio prepričao barunu Gustavu koji mu nije povjerovao te je bio uvjeren kako je riječ o halucinaciji izazvanoj lijekovima i bolešću.
Barun je zapravo bio uvjeren kako je natporučnik san pomiješao s legendom o obrani Valpova od Turaka i pričom o legendarnoj junakinji Katarini. No, natporučnik će ustrajati, te će nakon nekoliko dana ponovno obavijestiti baruna , kako mu se sablast ponovno objavila, te mu zaprijetila da će umrijeti ukoliko ne pomogne da ju se iskopa.
Kada je natporučnik vidio da mu barun i dalje ne vjeruje, priču je ispričao njegovoj supruzi, barunici Prandau, koja je tada uspjela namoliti supruga da ipak usliši zamolbu bolesnika. Sam barun svojim će slugama 28. studenog naložiti da u prisutnosti dvorskog svećenika započnu s iskapanjem.
Kada su vrlo brzo po početku kopanja uistinu i naišli na kostur, svi su ostati šokirani, a cijeli slučaj prijavljen je dijecezanskom biskupu Pečuškome Ivanu Sćitovskom, koji je odobrio pokop leša na katoličkom groblju.
Za manje od mjesec dana natporučnik Kuschmann je u potpunosti ozdravio, a poslije pokopa u dvorac se vratio mir, te duh više nikada nije bio viđen. No, sam barun Prandau nikada nije doznao za blago jer mu zbog nepovjerenja natporučnik Kuschmann nije otkrio gdje se nalazi.
Natporučnik je ipak obećao kako će zapis o tome gdje se nalazi blago i kako ga pronaći načiniti u tri primjerka te ga s pečatom predati trima pouzdanim osobama, koje nisu u rodu s barunom. Ovi će nakon barunove smrti zapis predati njegovim nasljednicima. No, nije poznato je li ovo blago ikada pronađeno.
“Bijela Gospa”
Priča o “Bijeloj Gospi” je priča o lijepoj djevojci Katarini čiju je ljubav s vitezom Nikolom prekinulo tursko osvajanje ovog nekada snažnog i reprezentativnog posjeda koji je od 14. stoljeća bio pod vlašću hrvatskog velikaša Ivana Morovića.
Njegovu obranu predvodio je hrabri Nikola, a izdao ga je kraljevski izaslanik Antonino, nakon što je Katarina odlučno odbila njegovu ponuđenu ljubav.
U upornoj i hrabroj obrani grada Nikola pogiba, grad osvajaju Turci, nakon čega Katarina završava u Murabegovu haremu. U obrani svoje časti Katarina je bodežom ranila u prsa Murad-bega, koji ju okrutno kažnjava: na gležnjeve joj pričvršćuje tri topovske kugle i živu je naglavce zazidava u nekom zidu valpovačkog grada.
Nakon oslobođenja od Turaka Valpovom se pričalo o djevojci koja se valpovačkim zidinama šeće u bijeloj haljini.
