U nekadašnjim velikim šumama koje su se od vrhova Bilogore protezale sve do Kalinovca i Ferdinandovca, osim svakakvih zvijeri, živjeli su, prema vjerovanju, i neobična bića nalik ljudima. Legenda govori da su divovi Vedi napustili svoja prvobitna naselja i povukli se u bilogorske šume.
Zvali su se Vedi. Svi su od reda bili muškog roda, visoki kao kuća, izgleda sličnom ljudima, ali tijela potpuno prekrivena dlakom. Bili su vrlo glasni i vrlo snažni – čupali su drveće s korijenjem i nosili velike terete.
Prsa su im bila toliko velika da su svojim disanjem mogli podići čak i oluju. Bili su obučeni, ali vrlo bijedno. Tako još i dan danas krajem kruži poslovica “Zdrapan si kak Ved!”.
Prema hrvatskom etnologu Zvonku Lovrenčeviću koji u svojem znanstvenom članku “Mitološke predaje Bilogore” opisuje ove divove, Vedi su živjeli u šumi u plemenima. Imali su čak i svoje gradove.
Bilo ih je dobrih i zlih. Zli se nisu družili s ljudima već su ostajali u šumi, pa su ih zvali šumski Vedi. Ljude nisu ubijali. Ako bi ih uhvatili, odveli bi ih u svoj grad, mučili i izgladnjivali pa na kraju pustili.
Dobri Vedi dolazili su ljudima u pomoć kada je bilo potrebno. Svaka kuća imala je svog Veda. Bili su privrženi svojoj kući toliko da su često znali drugim kućama i njihovim Vedama raditi svakakva zla. Jedan Ved je za svog gospodara mogao biti dobar i koristan, a za druge ljude zao i štetan.
Pomagali ljudima
Ako se očekivala oluja, poplava ili kakva druga nesreća, ljudi su se molili “Daj, Bože, da nam naši Vedi pomognejo.” Nakon takvih molitva, Vedi su brzo došli u pomoć. Tako postoji i izreka “Dobežal je brzo kak Ved”.
Unatoč njihovu rastu i silnoj snazi smatra se da ovi divovi nisu bili besmrtni. Umirali su i oni. Samo nije poznato na koji način i od čega. Ljudi to zaključuju po tome što su na više mjesta u zemlji nađeni kosturi ljudi koji su imali cjevanice dulje od 70 pa i 80 centimetara.
Pri oranju nađeno je i “groblje Veda”. Mrtvaci su na tom mjestu bili pokopani na neobičan način. U dugačka šuplja stabla bila su smještena sve dva po dva velika kostura, okrenuta licem jedan prema drugome.
Ovi Bilogorski divovi imali su i svoja imena. Neka su sačuvana u nazivima livada i oranica, poput Miklići, Patački, Bušica i drugih. Priča se da su i neke obitelji prozvane po imenima Veda. To se osobito odnosi na prezime Patačko, koje je dosta često u tom kraju.
Do kraja 19. stoljeća Vedi su radili u kućama. Zatim postepeno napuštaju ljude, oranice i livade i povlače se u šume. Nakon toga se sve manje spominju. Početkom 20. stoljeća još je poneka majka znala plašiti dijete riječima: “Ako ne buš dober, bum te dala Vedu.”
No nakon 1945. godine gotovo su potpuno nestala kazivanja o Vedima i danas se još samo poneki starac ili starica sjeti da ih je ikada i bilo.
