U slavenskoj mitologiji svijet se prikazivao kao golem hrast u čijem je korijenu bio podzemni svijet. Boga groma i munje Peruna simbolizirao je orao koji je sjedio na najvišim granama dok je Velesa, boga podzemnog svijeta, simbolizirala zmija (ili zmaj) koja se ovijala među korijenjem svetog hrastova drveta.
Mitološki simbol Drvo života je bio veoma snažan u slavenskoj mitologiji dug niz godina, čak i poslije pokrštavanja. Tri razine univerzuma su bile smještena na drvu. Krošnja je predstavljala nebo, božansko mjesto, a stablo je predstavljalo svijet smrtnika. Svijet mrtvih je bilo lijepo mjesto, zeleno i vlažno, mjesto vječnog izvora. U folkloru se ova zemlja zvala Irij. Svijet bogova i smrtnika se nalazio u centru zemlje okružen morem, sa druge strane se nalazila zemlja mrtvih. Ptice bi svake zime odlazile tamo, a vraćale bi se na proljeće.
Hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar Radoslav Katičić u svom djelu Božanski boj bavi se proučavanjem narodnih pjesama svih slavenskih naroda i piše o slavenskom vjerovanju u čudesno ili svjetsko drvo (kod nas poznatije kao drvo života).
O izgledu tog drva piše: “Čudesno drvo svojim stablom, kao kakvim stožerom, povezuje troja prostranstva; gornje, srednje i donje. U gornjem je suh vrh (zlato ili biser) i na njemu orao ili sokol, u srednjem su pčele, golubovi i ostale ptice, a u donjem voda, glodavac s dragocjenim krznom (kuna ili hermelin) i kamen. Dolje je i mek ležaj. To je pak troje kao nebesko prostranstvo i nebeski svod gore, naš podnebeski svijet u sredini i dolje zemlja s podzemnim šupljinama iz kojih izvire voda, kamen i mek ležaj.”
Profesor Katičić je do ovog opisa došao analizom mnogobrojnih slavenskih narodnih pjesama koje spominju čudesno ili svjetsko drvo, svaka na svoj način. Razlog postojanja mnogih verzija jedne te iste pojave je razlaz slavenske zajednice i utjecaj vjerovanja na primarno, zajedničkoj praslavenskoj zajednici, vjerovanje na koje su pojedini narodi naišli na području koje su naselili.
Mnoge pjesme spominju i božansku borbu između zmaja (ili zmije) koji leži pod čudesnim drvom i napada pticu grabilicu na suhom vrhu, njezino gnijezdo i mlade ptiće u njemu. No, prema jednoj južnoslavenskoj predaji zabilježenoj na širem dubrovačkom području zmaj ili zmija ne uspijevaju u svom naumu.
Vječna borba bogova
Jedna takva stara pretkršćanska legenda govori o Velesu koji živi u korijenu starog duba (dub je staroslavensko ime za hrast) i koji nastoji zarobiti sve vode. To mu uspijeva svake kasne jeseni i zime kad zarobi – zamrzne sve vode i kad na poljima ništa ne uspijeva. Drugi bog – bog Perun – koji živi na vrhu brijega tada skuplja snagu da bi na proljeće doveo sunce koje će osloboditi – odmrznuti vode i pustiti ih neka teku i tlo učine plodnim i omoguće prehranu stanovništva.
Kad Perun uspije dovesti sunce i kad se vode počnu oslobađati, Veles izlazi iz svog skrovišta u korijenu staroga duba i penje se na brdo da ubije Peruna. Perun se brani od Velesa bacajući na njega kamenje, čime su naši preci objašnjavali učestale proljetne grmljavine. No, oba su boga veoma snažna i njihova borba traje oduvijek i trajat će zauvijek: u proljeće pobjeđuje Perun, u jesen pobjeđuje Veles.
Hrast ili dub
Hrast ili dub je najsvetije drvo za sve Slavene i štovali su ga kao drvo života i os svijeta (axis mundi). Prateći osnovu riječi dub kroz povijest, lingvisti su došli do zaključka da je ta osnova zajednička svim Indoeuropljanima, dok je osnova riječi hrast samo slavenska. Hrast kao sveto drvo nije štovan samo od Slavena.
Poznato je da su ga štovali keltski Druidi koji bez hrastovog lišća nisu obavljali nijedan obred. Stablo hrasta smatrali su svetim, a pogotovo ako je na njemu rasla imela što je (za njih) bio jasan znak da u tom drvu prebiva bog. Njihova predodžba boga Zeusa, kojeg su štovali, bio je visok hrast. I sama riječ druid nastala je od grčke riječi drus (vrsta hrasta) i indoeuropskog glagola *wid (znati, znanje, vidjeti).
Spajanje korijena
Spajanjem tih dvaju korijena dobivamo čovjeka koji posjeduje sveto znanje o hrastovima. Stari Rimljani su također vjerovali u svetost hrasta. Neki se znanstvenici trude dovesti u vezu ime boga Quirina (božansko ime Romula koje si je sam nadjenuo) s latinskim nazivom za hrast – quercus. Spomenimo uz to da ja hram na Kapitoliju, koji je dao podići sam Romul, bio sagrađen na mjestu pokraj svetog hrasta. Također je i zlatna kruna koju je držao rob iznad glave generala ili magistra prilikom slavlja i vožnje kočijom kroz grad načinjena u obliku hrastovih listića.
Velikodostojnik je bio obučen u Jupiterovu odjeću koja bi bila posuđena iz njegova hrama. Kruna od hrastova lišća upućuje na boga, i to na vrhovno božanstvo. Arheolozi su pronašli i dokaze da je i vječna vatra čuvana od vestalki bila održavana drvom hrasta. Kult štovanja drveća se javlja i u Germana gdje opet hrast zauzima glavno mjesto.
On je bio poistovjećivan s bogom groma Donnarom ili Thunarom (germanski pandan skandinavskom Thoru). Mnogi teolozi smatraju da je Kristov križ načinjen od hrastovine koja je trajna i čvrsta te tako označuje jakost vjere i krepost te ustrajnost kršćanina u životnim tegobama. Tako je i u kršćanstvu hrast postao slika božanstva: Isusa Krista ili Djevice Marije.
