„Kad sam se uspeo ovim stijenama, duša mi se nije mogla zasititi pogleda na dolinu… Ovo mjesto sam izabrao za svoj vidikovac u nadolazeće vjekove.“, riječi su grofa Josipa Jankovića koji je u dolini Jankovac podigao svoje posljednje počivalište, izgradivši si grobnicu u špilji.
Poznato slavonsko planinsko izletište Jankovac nalazi se u Parku prirode Papuk. To je romantična gorska dolina smještena na visini od 475 metara, koja je duga 500 a široka 200 metara.
Tu se u 18. stoljeću nalazilo naselje njemačkih staklara koji su radili u staklani “Skakavac”, nazvanoj po vodopadu Jankovačkog potoka. Tvornica je prestala raditi kad su se iscrpile šume iz kojih se uzimalo drvo potrebno za proizvodnju čađe.
Plemić koji je volio prirodu i samoću
Na ruševinama nekadašnje staklane voćinski vlastelin Josip Janković je 1801. godine podignuo lovački dvorac u kojem su se održavali brojni susreti tadašnje plemićke slavonske gospode, a često je tu svoje vrijeme provodio i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.
U blizini dvorca grof Janković je dao iskopati dva jezerca u kojima se kasnije uzgajala pastrva. Potkraj 19. stoljeća dvorac je napušten te je danas nestao bez traga.
Ono po čemu je Jankovac ipak najpoznatiji, je slikoviti slap kojeg je stvorio grof Janković kad je Jankovački potok usmjerio preko 17 metara visoke stijene. Tako je nastao slap Skakavac koji se ruši u duboko korito potoka Kovačice, razbijajući se o vapnenačke stijene.
Iznad doline i njena dva jezerca nalazi se grobnica grofa Jankovića. U osam metara dubokoj i tri metra širokoj pećini nalazili su se ostaci sarkofaga od crvenog mramora u kojem je grof 1861. godine bio pokopan te svječnjaci i mali oltar. Na sarkofagu je bila postavljena ploča na kojoj je uklesan natpis zlatnim slovima na mađarskom jeziku i na crkvenoslavenskoj ćirilici:
Josip pl. Janković od Pribira i Vučina, vitez reda cara Leopolda i kraljevski komornik. Rodio se 15. siječnja 1780., preminuo 31. srpnja 1861. Vječna mu spomen.
Sve je uništeno nakon Prvoga svjetskog rata, a špilja je dugo bila zatvorena željeznom rešetkom.
Danas se u njoj nalazi restauriran sarkofag, no ulaz je dozvoljen samo uz posebnu dozvolu ministarstva u svrhu znanstvenih istraživanja.
Upravo u čast grofa Jankovića na Jankovcu je izgrađena „Grofova poučna staza“ koja prolazi najljepšim dijelovima Park šume. Uz stazu su postavljene poučne table sa sadržajima koje objašnjavaju pojedine prirodne ili kulturno povijesne zanimljivosti uz koje staza prolazi.
Špilja hajduka Maksima
U neposrednoj blizini iznad grobnice nalazi se oko 20 metara duga Maksimova špilja koja je jedini speleološki objekt otvoren za javnost u sklopu poučne “Grofove staze“. Maksimova špilja nazvana je po hajduku Maksimu Bojaniću koji se u njoj skrivao za vrijeme svog četovanja tim krajem između 1850. i 1862. godine.
Bio je strah i trepet spahijama i voljen od strane siromašnog puka za koji je ponekad podmirivao i porez. Skrivao se u svojoj pećini u koju su mu jataci donosili hranu, piće, prah pa i olovo. Vremenom se Maksim umislio radi svoje slave, propio se, a i počeo dodijavati seoskim ženama, pa ga je netko od seljana prijavio oružnicima. Priča se da ga je neki Ogulinac sa četom vojnika opkolio, uhvatio, a zatim i ustrijelio.
Legenda o Katarini
U dolini Papuk do 1839. godine, odnosno do dolaska grofa Jankovića, postojalo je i Staklarsko groblje na kojem su danas vidljiva tri spomenika: upravitelja staklane, njegove obitelji i grob za koju legenda kaže da pripada djevojci Katarini.
Priča je to o nesretnoj djevojci, čiji duh navodnoi nadalje kroči šumama Jankovca.
Katarina, mlada djevojka, zaljubila se u stasitog i naočitog sina upravitelja staklane. Bila je to zabranjena ljubav za koju upravitelj nije želio ni čuti. U svojoj nesreći, Katarina se odlučila baciti s vrha slapa Skakavca, udarivši desnim ramenom u stijenu, odbivši desnu ruku i izdahnuvši.
I danas kameni križ koji se nalazi na Staklarskom groblju gdje je ona sahranjena, uz mrtvačku glavu koja simbolizira samoubojstvo, nema desnu stranu i čeka da se duh nesretne djevojke vrati.
