fbpx
Iz brodskog dnevnika “B e s a” – Markovo pismo
Privatna arhiva
Priče i pustolovine

Iz brodskog dnevnika “B e s a” – Markovo pismo

30.03.2018. Vibor Brkić-Tot
Kao uvod tekstu o velikom književniku i moreplovcu Joži Horvatu donosimo ulomak iz brodskog dnevnika “B e s a “, knjige koju je Horvat u formi dnevnika pisao na putu oko svijeta.
Putovanje je počelo 31. kolovoza 1965. u Kotoru na brodu B e s i, dugačkom 16 metara. Taj izniman brod građen je od kromiranog čeličnog lima za podmornice, koji su Nijemci ostavili u Puli 1945. godine.
U pustolovinu se zaputila peteročlana posada. Uz Horvata, tu su bili njegova supruga Renata, sin Marko, inženjer Života Žika Pavlović koji je za B e s u izradio nacrte, i pridruženi član posade Vlado Hrlić. Početkom iduće godine, tijekom boravka u Panami, Pavlović ih napušta pa je svijet oplovila četveročlana posada.
“Sve sto čovjek čini najprije u snu učini. San koji je razvio jedra na Besi nije rođen na obali mora. Ova plovidba počela je na ravnici gdje valovi ne šume. Mornari se ne rađaju s moru. Horvat je dijete sjevera, kop jedara gledao je seobe ptica.”
Jedne noći kad su plutali pred Džaraktom i čekali dok svane kako bi mogli uploviti Marko je napisao bratu Mići pismo u Zagreb. Avionom ga je poslao iz Džakarte, a brat ga je pročitavši poslao iz Zagreba avionom natrag u Singapur u nadi da će stići prije nego što B e s a isplovi. Smatrao je korisnim da ga Joža pročita. “Poznaješ li ga…? Šalje mi ga Mićo. Pristaješ li da ga pročitam? – Iznenađen, Marko je neko vrijeme šutke razmišljao, naborao je čelo, pod svaku cijenu htio se prisjetiti što je sve naškrabao svom bratu, naposlijetku se nasmiješi i doda: Ako te zanima…čitaj! – Zatim se okrene i ode.

Vratio sam pismo u omotnicu i spremio ga u ladicu. Ima vremena… doći će na red…

23. DECEMBRA.
Ono što je jučer noćas puhalo baš nije bio zefir. Jutros je u svitanje kiša oprala B e s u. Oko devet sati Renata je opazila prvu zmiju s crnim kolutastim šarama. Bez ikakve šale, bila nalik na onu… u kineskom restoranu. Fuj! Ribe ni za lijek. Dok smo objedovali prešli smo svjetionik i sprud One Fanthom Bank , koji je ležao točno na 101. stupnju istočne dužine. Svuda oko nas pješčani plićaci i sprudovi koji velikim brodovima zadaju mnogo briga, a od kojih smo mi pošteđeni. Sada se odmaram nakon objeda, ležim u kabini i kroz prozorčić promatram nisku, jednoličnu i dosadnu obalu Sumatre. Ne mogu zaspati. Čujem kako Marko u radio-kabini otkucava pozitivni znak. Marko…! Baš prava zgoda da pročitam ono pismo, da vidim te njegove portrete.
Dragi brate,
Hvala ti na pismu. Ovo putovanje i naša udaljenost uvjetovali su da sam te pohranio u neki tamni kutak, šutljiv i nedostupan. Gotovo da sam te izgubio u toj šutnji i svakodnevnoj zaokupljenosti. A onda, eto uskrsnuo si i pojavio se opet tu blizu mene. Hvala ti. O našim doživljajima znaš dosta iz tatinih članaka i maminih pisama. Nema smisla da ti i ja o njima pričam. Zanimat će te više jedna slika našeg svakodnevnog života, pa ću nastojati da ti ju kako-tako predočim i upotpunim. Kao prvo, nekoliko riječi o brodu. B e s a je kao i svi besovci prošla dosta toga na ovoj skitnji, izgleda umorno i ofucano. Rute su velike, a boravci u lukama kratki, dovoljni da se podmire naglavniji popravci na brodu. Paluba i vanjski dio broda spada u moj sektor, i s tugom moram gledati mnoge stvari. Po boku rane u boji i štuku, ispod mrtve bande prodire rđa, vodena linija je očaj, podvodni dio uslijed čestog čišćenja školjaka i trave već izdiše, lakirane površine traže stalno nove ruke premaza, kormilo nam blokira u težištu osovine i stalno ga punimo uljem. W.C. propušta vodu i stvara rđu oko sebe, pumpe za vodu su stale, itd… Usprkos svemu B e s a je u dobroj kondiciji i baš da je nigdje ne izvučemo na dok, mi ćemo dogurati s njome do Jugoslavije.
Barba se dosta promijenio. Put ga neobično mnogo iscrpljuje, jer brine mnogo, previše. Neumoran je kao mravac u dužnosti navigatora, vrlo oprezan i nikad miran. Ne možeš ga takvog zamisliti. To ga stoji živaca i zdravlja. Smršavio je, povukao se u sebe, uvijek mu nešto kopka po glavi, nikad nije slobodan. Rijetko kad oživi u društvu s gostima i da sebi oduška. Za njega je put manje-više robija i mislim da ga je on najskuplje platio. Ostao je i dalje duhovit, lisac, čovjek pravedan i razborit, i povrh svega prava krava sentimentalka, koja iz dana u dan sve više muče za svojom stajom. Željan je domovine.
Mama je u mnogo boljoj kondiciji i izgleda vrlo dobro. Očito je da joj prija promjena i oslobođenje od kuće i svih onih poslova koje je vodila tokom dugog niza godina. Usprkos njezinim brojnim i teškim dužnostima domačice na B e s i , njoj je ovo odmor. U zadnje vrijeme postala je vrlo sentimentalno djetinjasta, pa se nemoj čuditi ako ti kao specijalni dar donese bocu piva s etiketom Tahitija ili tome slično. Da ti upotpunim sliku, dat ću ti primjer:
Grupa tuna natjerava morske lastavice (veličine naših skuša, samo što imaju krila), a iznad njih lepršaju morski vražići (ptica je velika poput našeg vrapca, crne je boje i vrlo je živahna). Ona ugleda tu sliku i usklikne očarana: – Jao Joža pogledaj vražiće kako natjeravaju morske lastavice! Ali ta joj uloga dosta dobro pristaje, samo ponekad zna da tupi tatu. Ponekad Vlado tupi mamu. Tupimo jedan drugog, a kad to dugo traje, netko zapjeva: “Zašto Slim prodaje konja….” i ta diskusija (čitaj: svađa) se prekida.
Vlado je O.K. i od Paname smo našli svoj jezik. Usprkos njegovim nedostacima, ja sam čvrsto s njim, održavajući ravnotežu na brodu.
Well, na redu je Marko. Tvoj buraz nije baš osobito. Osim onih čirova, koji me dosta gnjave, i sam se osjećam ponekad tromo, mlitavo, bez akcije. Već godinu dana osjećam metamorfozu, čije su posljedice duge šutnje, usamljenost, bezvoljnost. Jedan od važnih ciljeva mog puta bio je smiren izbor moje sutrašnjice, a to još nije ostvareno. Ja trebam prostora i zraka, trebam biti svoj. Možeš li zamisliti što je za mene ured, radni stol, papiri, zatvorena soba, ustajanje u 06 sati, ručak u 15 itd? Sjeti se svojih dječjih igara – ratnih brodova. Da li si ih zaboravio, nisu li ti oni ipak dali neki poticaj? A moje su igre bile vezane uz prirodu. Mogu li zaboraviti i kazati da ne znam za sve ono što mi je bilo najdraže? Mnogo sam okupiran sam sa sobom, dosta mislim i nalazim se u onoj fazi u kakvoj si možda ti bio prije nekoliko godina na S k i t n i c i , kad si sve najbolje htio a ništa ti nije polazilo za rukom. Da prevrnem bijelu boju po palubi, postalo je već normalno. Duboko u sebi svjestan sam svoje ništice i da je vrijeme već za mnoge stvari izgubljeno. Zavidim ti na mnogočemu, ali to mi ništa ne pomaže. S djevojkama je mršavo kao i prije. Voliš i želiš jedno, a dobivaš drugo – akrape ljudskog roda. Povrh svega nikad nisi siguran da li vole tebe ili sve ono što stoji iza imena Jože Horvata. Ja nisam Marko Horvat, nego sin književnika J. Horvata. Vrlo lijepo! Povrh svega upoznao sam divne mlade ljude i djevojke. Na žalost s ovim zadnjima sve je svršilo “I hope to see you again…” Ipak čvrsto vjerujem da ćeš moći u Zagrebu upoznati neke od mojih prijatelja koje sam putem stekao. Sve su to mladi ljudi u okviru naših godina. Ostalo je još malo papira, ali što možemo. Hvala ti na kritici mojih članaka u Plavom vjesniku. Bio sam potpuno izgubio volju da i dalje pišem, ne znajući kako su primljeni i da li su štampani. Poslat ću još koji prilog kad skupim vremena. Inače i ja sam prava krava sentimentalka i veselim se našem susretu. Javi se u Colombo ako želiš da ti što nabavim u Adenu. Srdačan pozdrav, Marko
Sine Marko, ni sebi ni tebi ne mogu pomoći. Nitko nas nije tjerao na put, samo smo za njim čeznuli i bit će dobro ako nas teškoće i patnje jednom zauvijek smire i liše daljih želja. Za sebe čvrsto vjerujem da više neću krenuti na slične pothvate. Mogao bi se na na to zakleti u ovom času i reći “Ne ustao nikad s ovog kreveta…” ali što mi koristi kad znam koliko sam puta na S k i t n i c i pogazio riječ! Bojim se, koga jednom pod jedrom opere more, do smrti sa sebe ne ispere sol. Pišeš da si pošao na put kako bi u miru moga razmisliti o svom budućem zvanju… Nije li to varka? Za manje od mjesec dana imat ćeš dvadeset , od toga si dvanaest ljeta uz mene na moru. Tražiš zvanje? Strah me i strepim da više nemaš izbora, da si već odavno ulovljen u zamku svojih vlastitih snova. Što god odabrao u životu, vratit ćeš se na brod i samo na moru bit će ti smireno srce. Živjet ćeš sretno kao i svi drugi tebi slični očajnici, koji, kamo god oko sebe pogledali, vide samo brodove. “
Joža Horvat