Ilirska crvenkapa bana Josipa Jelačića koja se danas čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju bila je dio uniforme koju je nosio prigodom ceremonijalnog ustoličenja na bansku čast 4. i 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.
Ceremonija ustoličenja pukovnika Josipa Jelačića koji je imenovan hrvatskim banom dekretom vladara od 23. ožujka 1848. i njegov odabir izražen željom staleža u prvoj točki „Narodnih zahtijevanja” donesenih na Narodnoj skupštini u Zagrebu 25. ožujka 1848., bila je drugačija od svih dosadašnjih banskih uniformi jer je odražavala ideologiju i program ilirskog pokreta.
Nošenjem ‘narodne odore’ koju su promovirali ilirci kao znak nacionalnog identiteta Jelačić je izrazio svoju osobnu pripadnost ilirskom pokretu. Odora je zapravo modificirana odora generala ugarskog konjaništva (husara) crvene boje, a koju su tradicionalno nosili banovi na svečanosti ustoličenja.
Dijelovi odore poput crvenog ogrtača, crvenkape i opanaka preuzeti su iz odjeće serežana koji se odijevaju po narodnom, a kakvu su uz surku nosili Ilirci. U skladu s banovim društvenim statusom izrađena od finijih materijala (uz čohu kao osnovni materijal koristi se baršun, svila i krzno) i upotpunjena magnatskim nakitom i perjanicom u trikoloru.
Jasna deklaracija
Njezino narodno/nacionalno obilježje sadržano je u kombinaciji boja odjevnih dijelova koji tvore hrvatsku trobojnicu kao i u isticanju ilirskog znaka (polumjesec i zvijezda) na magnatskom nakitu i ilirskoj crvenkapi koju je ban Jelačić istaknuo umjesto kalpaka.
Upravo je crvenkapa bila jedan od glavnih obilježja ilirskog pokreta koju su nosili pristaše ilirskog pokreta četrdesetih godina 19. st. Osnovna su obilježja kape crvena boja, izduženi vrećasti oblik, okruglo ravno tjeme s vezenim srebrnim polumjesecom i šesterokrakom zvijezdom (ilirski znak) iz čijeg središta visi kićanka te obod naglašen trakom s našivenim ukrasom u obliku kokarde.
„Narod bez narodnosti je tijelo bez kosti“
Vođeni geslom „Narod bez narodnosti je tijelo bez kosti“ koje je promovirao jedan od vođa pokreta, Ljudevit Gaj, preporoditelji su nastojali jezikom objediniti, narodnim običajima i narodnim odijelom povezati jezično, etnički, teritorijalno i upravno-politički razjedinjene hrvatske zemlje u okviru Habsburške Monarhije.
Obilježja narodnosti nalaze u načinu odijevanja te osmišljavaju i promoviraju karakterističnog građanskog odijela s namjerom da ono postane hrvatsko nacionalno odijelo. Uzor svojoj ‘narodnoj nošnji’ nalaze u hrvatskoj vojnoj i narodnoj odnosno seljačkoj tradiciji iz koje preuzimaju po njima karakteristične narodne elemente te ih prilagođavaju i koriste u skladu s ideološkim potrebama kao znakove nacionalne identifikacije.
Tako je osim ilirske crvenkape, jedan od glavnih odjevnih predmeta koji su nosili ilirci bila surka, vrsta suknenog kaputa. Odijevanje i pojedini dijelovi odjeće dolaze u fokus interesa preporoditelja koji nastoje u modu viših društvenih slojeva unijeti elemente narodnog odnosno seljačkog stila odijevanja, koristeći ih kao sredstvo nacionalne identifikacije s ciljem integracije hrvatskih zemalja koje su tada bile teritorijalno i upravno razjedinjene u okviru višenacionalne Habsburške Monarhije.
„Kad se narod preporadja, valja da se narod u svem popravi, što k narodnom biljegam spada. Tu su najprije jezik, običaji i nošnja (…) ako budemo tudju haljinu nosili, nitko nas neće poznati“, ističe preporoditelj Ljudevit Vukotinović obraćajući se građanstvu i plemstvu kao provoditeljima tog nacionalnog preporađanja.
Kako bi se surka razlikovala od krojem sličnog mađarskog nacionalnog ‘bekeša’ (atile) koji je crne boje, obilježje narodnosti preporoditelji nalaze u upotrebi „narodnih naših boja“.
Surke su mogle biti bijele, smeđe, crvene i plave boje, čiji su obrubi, šavovi na leđima i izrezi oko prednjih džepova redovito ukrašeni gajtanom ili vunenom trakom u narodnim bojama s nerijetko vezenim ili prišivenim metalnim ilirskim znakovima, simbolom ilirskog pokreta.
