Prve godine 20. stoljeća u Zagrebu obilježila je žustra polemika oko rušenja jedne kule, ne kule nekog plemićkog grada, nego zapadne kule protuturske biskupske utvrde podignute 1512-1520. godine oko zagrebačke katedrale.
Prvi se puta namjeravalo srušiti Bakačevu kulu 1862., kada su srušena južna kaptolska vrata, zatim ponovno 1865. godine, kada je napravljena prva regulatorna osnova.
Nakon što su s katedrale uklonjene drvene skele i umjesto starog, meko oblikovanog Albertalova zvonika pojavila se agresivna tvrda masa njenog zapadnog pročelja, sada s dvama neogotičkim šiljatim i dvadeset metara višim zvonicima.
Kampanju za rušenje kule poveo je povjesničar umjetnosti Izidor Kršnjavi u ime Društva umjetnosti 1901. godine. Na čelu suprotstavljene strane stao je sveučilišni profesor i upravitelj Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu Josip Brunšmid, iza kojeg se svrstao poduži niz najeminentnijih povjesničara i arheologa.
Predstavku, koju je sastavio Emil Laszowski, korigirao i dopunio Brunšmid, a upućena je 18. lipnja 1901. Vladi, nadbiskupu Jurju Posiloviću i Zagrebačkom kaptolu, potpisalo je ukupno 28 najuglednijih imena relevantnih struka.
U opširno obrazloženoj predstavci potpisani naglašavaju: “Bakačeva kula osobito je karakterističan primjer sredovječnog utvrdnoga braništa i bitna sastavina toli zanimive crkvene utvrde, kakove u Hratskoj nigdje više nemamo, pa se već stoga samo po sebi preporuča njezino sačuvanje.” Predstavku završavaju molbom: ” Ne dajte rušiti niti Bakačeve kule, niti išto od ostalih utvrda oko stolne crkve.”
I dok najugledniji povjesničari i arheolozi iz čitave Hrvatske, predstavkom koju prenose sve zagrebačke dnevne novine, upućuju javnosti apel kojim se žestoko suprotstavljaju rušenju Bakačeve kule, Kršnjavi i njegovo Društvo umjetnosti ustraju u potpori njezina rušenja.
Tako Kršnjavi već 25. lipnja u Narodnim novinama odbacuje predstavku, budući da je “netočna, neosnovana, jednostrana, nepravedna, što u njoj ima neistina…”
Opovrgavajući da je Bakačeva kula srednjovjekovna, on čitateljima poručuje: “Valja poći, pa gledati taj grdni, nespretni toranj”, za koji zatim kaže da “nije nikakav važan historički spomenik, a zatire novo, krasno i skupocjeno pročelje stolne crkve”. “Nema nikakve sumnje da Bakačev toranj nije lijep: širok, nizak, poluokrugao, nema na njemu ni konstruktivno građevnih, ni građevno-dekorativnih oblika- to je prosto kula… U vrijeme renesance, kad je taj Bakačev toranj građen, znali su graditelji i utvrdama dati liepi oblik, ali na ovom se tornju vidi, da je u nemirno doba na harmak uz postojeći već Osvaldov zid prezidan, da ga nitko nije ni mislio graditi liepo.”
Ovim riječima Kršnjavi je pokazao svoj odnos prema čitavoj kategoriji srednjovjekovnih spomenika, a koji među povjesničarima umjetnosti, uz manje promjene i iznimke, traje sve do naših dana.
Kršnjavi tu svoju ocjenu vrijednosti Bakačeve kule u nastavku i obrazlaže: “Razoriti Bakačevu kulu ne znači porušiti sredoviječni najzanimljiviji unikum već znači ukloniti kasniju razgrapnost ispred sredovječnog najznamenitijeg i najljepšeg spomenika u Hrvatskoj.”
U Narodnim novinama uslijedila je polemika u koju su se uz Brunšmida i Kršnjavija uključili i drugi povjesničari. Samo godinu dana kasnije, Kršnjavi priznaje da se u purifikaciji zagrebačke katedrale otišlo predaleko, no usprkos tome i dalje je žestoko zagovarao rušenje kule.
Ban Khuen Hedervary potpisao je 24. ožujka 1903. odluku kojom se “utvrde oko prvostolne crkve tj. napose Bakačev toranj i s njime u savezu stojeći zidovi bezuvjetno uzčuvati imadu.” Iste godine Khuen je primoran odstupiti s položajja bana, a Društvo umjetnosti, kojem je na čelu Kršnjavi, nakon dvije je godine, 29. prosinca 105., ponovo uputila Vladi zahtjev kojim se od nje zahtijeva dozvola za “porušenje tog ružnoog tornja koji nije nikakav važan historički spomenik a zatire novo, krasno i skupocjeno pročelje stolne crkve.”
Konačno ban Teodor Pejačević odobrava 19. rujna 1906. rušenje kule, ali opravdanje za svoju odluku ne nalazi u Kršnjavijevoj valorizaciji, nego u tvrdnji da su kula i bočni joj zidovi “u posve ruševnom stanju i dosljedno tome iz građevno redarstvenih obzira bezuvjetno se moraju odstraniti.”
Kula i zapadni zid ispred katedrale konačno su srušeni 1906.- 1907. godine što dokumentira i povjesničar Gjuro Szabo. U knjizi “Stari Zagreb” navodi kako je rušenje Bakačeve kule bio zadnji čin vandalizacije zagrebačke katedrale, kako taj povjesničar naziva čin obnove koja nije odgovarala njezinom izgledu prije potresa.
