Kuga je mršava starica obučena u crno koja obilazi svijet i bolešću mori ljude predajući ih smrti. Ona ne zna za sućut već samo obavlja posao na koji su je otpravile više sile.
Od njenog zla stradavaju i nestaju cijele obitelji, sela i mjesta. Poznata je po masovnim pomorima koja su njezin glavni cilj. Da bi zaobišla naše obitelji ili naša mjesta potrebno ju je podmititi sirom, slaninom i kruhom na raskrižju ili na prozoru, piše hrvatski pisac i glumac Vid Balog u svojoj knjizi Hrvatska bajoslovlja.
U ponekim predajama možemo iščitati situacije u kojima su se ljudi uspjeli obraniti od kuge kao što je npr. slučaj u predajama Kuga i Kugić koje je analizirala Darija Matošić u svom radu “Demonološka bića u hrvatskoj tradicijskoj kulturi”. Matošić je dala prikaz demonoloških bića prema našim predajama i usmeniim pričama uz korištenje izvora poput knjiga Maje Bošković –Stulli Narodne pripovijetke i predaje (1963) i Žito posred mora (1993), Vražja družba (1991) Joze Vrkića…
Kuga
Dunka, harala je kuga amo u nas, u okolici našoj. Harala je nemilo. I to su ljudi neki dogovorili se, da je poći, pa je ukrcati u brod i prives je tamo, kažu, u Pelješac u neko misto Sobljavu. I onda su otišli, našli se dva –tri srčana, i otišli su tamo na Vodice u jedan porat i ukrcali su u brod od sred sride ove crne drače. A onda oni su bili u provi, a okrenili krmu da ona ulize, kuga. I onda kada je ona uligla, i oni vozi tamo i priveli je tamo u Sobljavu, u Pelješac, poluotok. Kad su je oni priveli, gledaju oni onu draču: s onu stranu đe je ona bila sva je ta drača izgorila. Ko da je vatra gorila, sva je izgorila, a od nji nije izgorilo ništa. Da je ona mogla kroz tu draču, ona bi bila pokosila i nji. I tako su pričali, priveli je tamo. Pričao mi je to moj otac.
Kugić
Mrkla je noć, a čovjek ne spava, tako psi laju. Diže se on u noć i gleda niz ulicu, ništa ne vidi doli krijesećih psećih očiju. Skupilo ih se mnogo, pa svi okolo skaču i divlje laju. Spotakne se ondje, pa napipa grm, dobar za oganj. A oko njega mete mu se oko nogu nešto krpa, od razderanoga ruha. Prinese očima, vidi, ruha crnoga. – Hm, dobro će mi doći ovaj grm za potpalu -, misli čovjek. Odnese taj smotuljak i metne ga ukraj ognjišta. Leže on i mirno u tihoj noći odspava. Eto mu ujutro žene naložiti vatru, a ono oganj već pucketa.
Pokraj ognjišta leži nepoznata žena, noćas tu dijete rodila i grije ga. Žena ta sva u krpama. Nema ni odjeće u koju bi dijete povila. Ono crno. Kućanica brzo k mužu. Te što je i kako je, pa oboje k ognjištu. Zbilja, tu je nepoznata žena, a nema onoga grma. Jadnica je sva u ritama. Tko sam?! Ja sam, čovječe, kuga! A kako si i zašto si ovamo došla? – Pa ti si me ovamo donio! –Nesretniče, nesreću si nam doveo u kuću! –žena u viku. –Nije nesreću, nego sreću! –kuga će, te će čovjeku. –Pretvorila sam se u grm, pa si me ti metnuo ukraj ognjišta. A u grm sam se prometnula, da me psi ne izujedaju. Grma oni ne jedu. Razderali mi odjeću, samo što nisu i kožu. A ti me spasio od njih. Tako su zli bili, da bi me rastrgali, da tebe ne bî. Oslobodio si me i zato od kuge nećeš umrijeti. Neće mu ni obitelj. Neće sva kuća. A neće zato što sam pod ovim krovom svoje najdraže rodila. Ne bojte se, bolest neće na vas nikad, jer sam najjača i svakom zapovijedam. Nakon toga u tome je selu umrlo mnogo svijeta, a ta obitelj zdrava i čitovata.
U prvoj predaji nekolicina ljudi je ipak uspjela nekako savladati kugu i prevesti je brodom na Pelješac, dok je u predaji Kugić kuga odlučila poštedjeti obitelj čovjeka koji ju je spasio od krvoločnih pasa.
U predaji Kukudare bukudare kuga i nije tako neuništiva jer je uspjela slomiti nogu dokazavši da i ona ima svoje slabosti:
Čuo sam priču od naših starih ljudi da je nekad bila došla u naše selo kuga, kao ženska neka, i da je pravila pomoritad. I kad je ona s time bila gotova, tražila da je prevezu na Pelješac. I kad je iz sela išla, iz Bogomolja, da je na Velikoj stini slomila nogu. Onda je kazala: -Kukudare, bukudare, u Bogomolju nikadare.
Neka stalna obilježja kuge u svim hrvatskim predajama su njezina mršava, isušena pojava i kozje noge s dva papka o čemu svjedoči i predaja Kuga se rastaje od svojih.
Pripovijedaše djed svojim ukućanima, kako bijaše zarobljen u boju. U deseto carstvo u roblje ga otpremu. Jednom mu se zgodi da uteče iz uzništva. Bježao i preko suhe zemlje i preko morja, dok najposlije u prvi mrak ne dođe u neko nepoznato selo. Pođe tražiti noćišta. –Uniđem u prvu kuću, pa u sobu, gdje ti svima kažem: -Faljen Isus! –Unutra bila cijela družina, i ljudi i žene i djeca, ali mi nitko ne odgovara. Zamolim noćište, ali mi opet nitko ništa ne rekne, tek mi najstariji muškarac prstima pokaže da se primaknem k stolu. Učinim i večeram. Nakon toga podignu se svi od stola i šuteć da će po sobama.U taj par, prije nego se razmilješe po sobama, uleti k nama omlada žena i zajauče iz svega glasa: -A jaoj, moram odlaziti! – Ukućani na to svi do jednoga, i mlado i veliko, zarevu kao u paklu. Stanu grliti onu ženu. Protrnem od straha, dignem se, upitam onoga muškarca: -Zašto se toliko jauče za živom snašom? –U našemu su selu sve ženske same Kuge –progovori on napokon. –Ovoj mladoj ženi došao je red moriti svijet. Odanle se nigda neće vratiti med svoje! –Zastrepim kao da me sto groznica hvata. I dobro pogledam sve ukućane. U svih je tijelo kao i u mene, u muškaraca noge kao i moje, samo u svake ženske, male i vele, kozje su noge sa dva papka. –A jaoj! –jaukne ona snaša još jednom, a kućani još jače zarevu, da ti se duša kida. I otiđe ona žena moriti svijet. Kućani opet u tuzi ostali svi šuteć. Dugo još neki jecahu za snašom. U zoru u kući onoj tiho kao da je smrt u njoj noćila. Otiđem i zahvalim domaćinu na noćištu, a on me opet pozdravi onako prstima. Tuga još bila za snašom. -Sva’ko će se čudit što me vidi živa –djed će za kraj. –Reći će, kako te to Kuge nisu zagnjavile?! Al’, one neće nikom ništa, dok im ne dojde red morit svit. I di bi me, u žalosti onoj sve bile srca meka. (Vinkovačka okolica)
Također, u toj istoj predaji, kao i u mnogim drugima, kuga je opisana kao nemoćna pred svojim teškim zadatkom ubijanja ljudi. To je njezina misija i protiv toga ne može ništa učiniti.
