Stari zagrebački perivoj Maksimir bio je prvo javno šetalište u jugoistočnoj Europi. Osnovao ga je biskup Maksimilijan Vrhovac krajem XVIII. stoljeća a cjelovito uredio biskup Juraj Haulik sredinom XIX. stoljeća kada su i sagrađeni brojni sačuvani objekti poput glavnog ulaza, vratarske kućice, paviljona jeka, vidikovca, švicarska kuće, ljetnikovca i drugih.
Tijekom prohujalih desetljeća nestao je i niz znamenitosti kao što su Mirna koliba, Maksimirski paviljoni te odmorišta Kameno sjedalo, Lipino sjedalo i Klupa kod dva hrasta.
Isto tako, u parku više nema skulpture Žetelice, Dječje grupe ni konjaničkog spomenika Svetom Jurju.
Skulpture
Park Maksimir su u prošlosti krasile skulpture Žetalice, Dječje grupe i Napuljskog ribara koje je po narudžbi nadbiskupa Juraja Haulika, tijekom 1846. i 1847. godine izradio Joseph Käschmann.
Njegova su djela rađena na temu mitoloških bića. Haulik je htio u simboličkim likovima prikazati karakter perivoja. Tako je nastala Žetelica s grabljama, košarom cvijeća i srpom, postavljena blizu Vidikovca, okružena bijelim ružama kao simbolom nevinosti. Danas više ne postoji.
Pored kipa bile su smještene klupe natkriljene krošnjama hrastova. Na jednoj od njih mogao se čitati Horacijev stih “Errare per lucos, amoenae quos et aquae subeunt et aureae” (Lutati lugovima kroz koje se šuljaju ljupke vode i lahori.).
Nekad je pred ljetnikovcem stajao Kässmannov kip Dječja grupa koja je predstavljala tri dječaka koji se igraju cvijećem, golubovima, dudovim svilcima i satkanom svilom. Jedan je u ruci držao komad saća. Sprijeda je bila košnica, a iza fazan, paun i divlja patka. Danas se Dječja grupa nalazi u dvorištu muzeja Grada Zagreba i prilično je oštećena.
Nažalost iz Haulikovog doba danas u parku Maksimir stoji samo Napuljski ribar, daleko od očiju više kao neko tajanstveno iznenađenje, nego kao dio prostorne koncepcije.
Prikazan je kao mladi čovjek čiji je pogled uprt u vodu. U desnoj ruci drži udicu, odjeven je u hlače do koljena, gore ima haljetak, tijelo mu je prekriveno s plaštem i na glavi ima kapu.
Prvotno je skulptura bila postavljena na mali humak na desnoj-jugoistočnoj strani Labuđeg otoka na prvom maksimirskom jezeru.
Nešto kasnije skulptura je premještena na južnu obalu Labuđeg otoka. Napuljski ribar je 1995. godine prevezen u Muzej Grada Zagreba na čuvanje, a njegova replika izrađena u bijelom umjetnom kamenu, postavljena na obalu prvog maksimirskog jezera gotovo nasuprot Labuđem otoku, gdje i danas stoji.
Kod glavnog ulaza u park Maksimir nalazio se Konjički spomenik Sv. Jurja, rad kipara Antona Dominika Fernkorna postavljen 1867. godine.
To je bio kositreni odljev kipa koji je Fernkorn izradio 1853. godine za ukras zdenca u palači Montenuovo u Beču.
Taj odljev načinjen je 1855. godine za svjetsku izložbu u Parizu, a nabavio ga je 1866. godine, Haulikov povjerenik Stjepan Pejaković.
Postolje je bilo izvedeno od moslavačkog granita prema nacrtu bečkog kipara Roberta Streschnacka, a u Zagrebu ga je postavio njegov poslovođa Fuchs, koji je radio i na postolju Jelačićeva spomenika.
Spomenik je 1884. godine prenesen na Akademički trg (Strossmayerov trg), a 1908. godine, nađeno mu je mjesto na Sveučilišnom trgu, (Trg Republike Hrvatske) gdje se nalazi i danas.
Maksimirski paviljoni
Od brojnih maksimirskih paviljona danas postoji tek nekolicina- paviljon s laternom (Latern-Tempel) popularno nazivan, zbog neobične akustike, Paviljon jeke podignut je poslije 1840. godine.
Skladan klasicistički paviljon s drvenim stijenama koje razbijaju polukružni prozori i dva ulaza, počiva na kamenom postolju. Na limom prekrivenom krovu podignuta je laterna koja počiva na elegantnim stupićima što oponašaju velike polustupove donje konstrukcije.
Hram prirode (Naturtempel, Bellevue) ovjekovječen na jednoj od Zascheovih litografija, služio je za ugodno odmorište s kojeg se pružao pogled na Mirnu kolibu i Zagrebačku goru. Slamom pokriven krov podržavalo je osam rubnih hrastovih trupaca i jedan središnji.
Jugoistočno od Haulikova ljetnikovca, uz potok Bliznec stajao je mali paviljon- Glorijeta. Više nema ni paviljona na Velikoj livadi, sačuvan je samo na Standlovoj fotografiji iz 1867. godine.
“Gotički”paviljon od brezovih trupaca s krovom pokrivenim šindrom, poznatim kao Brezova koliba ili Ribarska kuća nalazio se kod četvrtog jezera, a bio je uništen je 1940. godine. Obnovljen je u sklopu radova na obnovi jezera 2008. godine.
Sam nadbiskup Haulik dao je 1864. godine ukloniti Pučki (narodni) hram ( Volkstempel; svod mu je bio oslikan, dvanaest drvenih supova povezanih lukovima pridržavali su limom presvučeni krov), da bi na njegovu mjestu podigao neogotičku crkvicu (arhitekt Joseph Vonstadl) posvećenu svom patronu sv. Jurju.
Okružen skupinama ruža dizao se Parapluie, paviljon u obliku kišobrana, na humku sa kojeg se otvaraju zanimljivi vidici prema Zagrebu, Paviljonu jeke i Vidikovcu. Obojeno limeno krovište tog divovskog kišobrana s kipićem kineza na vrhu, pružale su šetačima zaštitu od kiše za nenadanih ljetnih pljuskova.
Kako je izgledao Maksimir u 19. stoljeću
Arhitekturu, njezine atribute i ukrasnu skulpturu opisale su Olga Maruševski i Sonja Jurković u knjizi Maksimir koristeći popis objekata iz 1869. godine i arhivskim podacima.
Glavni ulaz (1841.) sastojao se od dva kvadratična pilona uz kolni ulaz i dva manja uz pješački ukrašena kamenim vazama. Vratnice su od kovanih željeznih rešetki u obliku koplja. Na litografijama koje prikazuju vedute Zagreba 1861. godine još se vidi taj stari ulaz koji je stilom odgovarao glavnim arhitektonskim objektima.
Novi portal postavljen je 1867. godine s trima otvorima u neoromaničkim oblicima romantičkog historizma. Postav je naglašeno teatralan, a tvore ga četiri stupa spojena masivnim nadvratnikom koji završava stepenastom atikoom uokvirenom vitičastim ornamentom u sredini s natpisom Jurjevac.
S obiju strana kolnog ulaza postavljeni su kipovi Flore i Pomone. Kipovi i ornamenti na stupovima i iznad atike izvedeni su u terakoti, proizvod tvornice Viktor Brausewetter u Wagramu u Austriji. Nacrt dosad nije nađen, ali se gotovo sa sigurnošču može reći da ga je koncipirao Franjo Klein koji je izvođač radova.
U potresu 1880. godine srušen je nadvratnik, pa je cijela kompozicija postala jednostavnijom. Godine 1914. maksimirski portal dobiva današnji oblik. Uspostavljen je iznova nadvratnik, a natpis Jurjevac zamjenilii su stihovi iz Gundulićeve Dubravke.
Gostionica je ucrtana na oba situaciona plana (1846, 1853. godina) kao objekt izduženog pravokutnog tlorisa. Spominje se kao koliba okružena stolovima i klupama. Godine 1869. opisana je kao novosagrađena s paviljonom za glazbu.
Izgrađena je od drva na zidanom temelju i pokrivena daskama. U sredini je blagovaonica, lijevo konobarnica i kuhinja zidana od opeke. Desno je sobica za goste s oslikanim stijenama (tzv. Extrazimmer).
Iz 1869. godine postoji nacrt tesara Ota Jokuša za “kuhinju u perivoju Jurjevac” za koju se smatra da je predstavljala predložak za izgradnju nove gotionice.. Sastoji se od dviju prostorija, a zidovi su prikazani u kanatskoj konstrukciji.
Vratarska kućica podignuta je 1847 godine, a nalazi se desno od glavnog ulaza. Trijem joj podržavaju dva bočn pilona i dva drvena stupa u sredini. Krov joj bijaše pokriven šindrom. Dvosobni stan s kuhinjom i otvorenim ognjištem služio je za boravak maksimirskim čuvarima i vodičima.
Vidikovac je najistaknutiji objekt u Maksimiru podignut 1843. godine prema projektima Franza Schüchta na brežuljjku koji dominira južnim dijelom perivoja.
Sedamnaest metara visoki trokatni toranj sastoji se od trijema u prizemlju i terase na prvom i trećem katu koji završava tornjićem. Nekad se s Vidikovca moglo uživati u znamenitim njegovim vidicima. Temeljito je obnovljen 1981. godine.
Švicarska kuća nalazi se u neposrednoj blizini Vidikovca, jednokatnica sagrađena 1842. godine po nacrtima Franza Schüchta. Prizemlje je bilo namijenjeno lugaru, prvi kat služio je biskupu Hauliku kao salon.
Donji dio kuće je zidan, gornji je od debelih hrastovih greda. Pripada stiliziranoj rustikalnoj arhitekturi koja se po ondašnjoj modi nazivala švicarskom ili koruškom kućom. Prelijepi stari drveni strop s intarzijama u nekadanjem salonu, majstorsko djelo njemačkog baroka, poklon je Jurju Hauliku od prepozita Jakoba Ruttenstocka.
Prozori i balkonske vratnice ukrašeni su slikarijama na staklu s 12 prizora švicarskih i tirolskih krajolika. Neogotički stolci izrađeni su prema uzorku koji je Haulik vidio u laxenburškoj “švajcariji”.
Salon je bio brižljivo opremljen biranim namještajem, japanskim vazama, satom u staronjemačkom slogu, gotičkim svijećnjakom u obliku djevojke-ribe, malim srebrnim skulpturama s likovima iz epa Nibelunga- jednom riječi pravila mali muzej s originalima u kolekcionarskom duhu romantičnog historizma.
Ljetnikovac ( stara biskupska ljetna rezidencija), visoka je prizemnica podignut godine 1840. u klasicističkom slogu prema nacrtima Franza Schüchta. Nalazi se na blagoj uzvisini, nekada usred prostrana i obojenim letvicama ograđena cvjetnjaka.
Sastojao se od salona, radne i spavaće sobe s malim predsobljem te nekoliko manjih prostorija za služinčad. Podovi su bili prekriveni parketom, zidovi obloženi tapetama i ukrašeni fotografijama. S terase pružao se vidik na ružičnjak, crkvicu sv. Jurja, Vidikovac i glavnu cestu.
Iza Ljetnikovca , u dvorištu oblikovanom kao vrt, nalazilo se mljekarstvo, staje s mürztalskim kravama, peradarnik sa zlatnim i srebrnim fazanima, bijelim paunovima i guskama, kućnim golubovima i drugom rijetkom peradi. Za razliku od nekadašnje idile, danas zapušteni stari Ljetnikovac i njegov zagađeni okoliš stvaraju tužnu sliku.
Novi ljetnikovac sagrađen je 1855. godine, ali ne postoje pouzdani izvori o tome. Pročelje s plitkim rizalitom koji završava niskim trokutastim zabatom, oblikovanje krovnog vijenca, plitko urezani veliki prozori, erkeri, motivi triju prozora na rizalitu, kompozicija je u cijelosti iz rane faze romantičnog historizma. Nacrt Ljetnikovca dosada nije pronađen no pretpostavlja se da bi njegov autor mogao biti Franjo Klein sudeći jedino po ženskim alegorijskim figurama koje on u izobilju postavlja na svoje fasade. Danas se u Ljetnikovcu nalazi Župni ured župe sv. Jeronima.
Daleko od buke, na brežuljku usred prostranog voćnjaka s vinogradom, na najsjevernijem predjelu parka Maksimir, stajala je Mirna koliba. Jednokatna kuća sagrađena od hrastovih debala, obrasla u vinovu lozu, usred bogata voćnjaka od 2000 stabala i vinograda s više od 200 sorti loze.
Prema opisu iz 1869. godine u prizemlju je bio vrtlarev stan, na katu parketirana, slikama ukrašena i lijepim pokućstvom namještena soba. Na balkonu u se nalazile dvije eolove harfe. Posjetiocima je na raspolaganju stajao dalekozor. Ovom tihom odmorištu danas nema traga. Mirna koliba nestala je u plamenu 1916. godine.
Kapelica Sv Jurja izgrađena je 1864. na mjestu Narodnog hrama. U njoj je Haulik želio biti pokopan. Pročelje kapelice s neogotičkom triforom završava zvonikom na preslicu. Zidovi su od opeke, a konstruktivni dijelovi od kamena.
Uokolo crkvice podignuta je kopljasta ograda od lijevana željeza. Interijer je bio obojen. Strop je oslikao intenzivnom plavom bojom sa zlatnim zvjezdicama bečki majstor Josef Proksch. Oltar od crna mramora krasio je visoki drveni reljef s likom Sv. Jurja. Kapelicu su prema zamisli arhitekta Josefa Vonstadla gradili zagrebački graditelji Franjo Klein i Janko Grahor.
Obelisk u obliku piramide djelo je kipara Josepha Käschmanna koji je nadbiskup Juraj Haulik 1843. godine dao postaviti u Dolini dalija u čast završetka radova na parku Maksimir. Izgrađen je tako da je na donje stube postavljeno kvadratično postolje na koje je postavljen obelisk u obliku piramide. Na kvadratičnom postolju straga te s lijeve i desne strane ugrađena su tri veća lovorova vijenca izrađena od bronce.
Na piramidnom dijelu spomenika sa svake strane ugrađena su četiri manja lovorova vijenca također izrađena od bronce. Na pročelju kvadratičnog dijela stoji metalna ploča s tekstom na latinskom jeziku u kojem je nadbiskup Haulik naveo svoje pobude za uređenje parka Maksimir. Ispod te metalne ploče postavljena je kamena ploča na koju je uklesan prilagođeni prijevod s latinskog u obradi pejsažnog arhitekta Smiljana Klaića (1912.-1989.) koji glasi:
“NA POMOĆ POTREBNIMA, KOJI SE NISU ODALI NERADU, MIRNIM GRAĐANIMA KAO POTICAJ ZA KORISNIJE I UGODNIJE OBRAĐIVANJE ZEMLJE, NA URES METROPOLE, A ISTO TAKO ZA DIKU DOMOVINE I DUŠAMA UMORNIM OD JAVNIH POSLOVA I ZBILJE ŽIVOTA, DA SE OSVJEŽE NEDUŽNIM NASLADAMA PRIRODE, OVE JE LUGOVE, KOJIH UREĐENJE ODAVNA ŽELIO, A NEDAVNO DONEKLE I POKUŠAO ZAJEDNO S OKOLNIM POLJEM TIJEKOM VIŠE GODINE S VESELJEM UREDITI I PREMA PRILIKAMA UKRASITI I O TOME DAO POSTAVITI OVAJ SKROMAN DOKAZ JURAJ HAULIK, BISKUP ZAGREBAČKI, KRALJEV NAMJESNIK BANSKE ČASTI GODINE SPASA 1843.”
Spomenik je Javna ustanova “Maksimir” obnovila 2001. godine.
