in

Malik, znan i kao Tintilinić, stariji je i od zbirke “Priče iz davnine” koja ga je učinila besmrtnim, no njegova stvarna priroda ipak nije toliko bajkovita

Mitološko biće malik jedno je od najpoznatijih bića hrvatske usmene predaje. Popularnosti je, sasvim sigurno, pridonijela i Ivana Brlić Mažuranić koja je ovo zanimljivo biće, malo drugačijeg karaktera nego kakvim se inače opisuje, odlično ukorporirala u svoje Priče iz davnine.

Malić se u Istri i Sloveniji spominje kao malik, u srednjoj Dalmaciji poznat je kao masmalić, macmolić, maličić, macić i mačić dok ga u okolici Dubrovnika zovu tintilin.

Malik nije slavenskog podrijetla. Točnije, radi se staroj mediteranskoj baštini romanskog podrijetla koja se u nas slavenizirala. Nalazimo ga u Hrvatskoj i Sloveniji, ali ga npr. u Srbiji nema.

Zbog toga što ga nema na svim južnoslavenskim prostorima, nije smatran ”našim”. Shvaćen je kao strani utjecaj, premda je vjerojatno bio ovdje već pri dolasku Hrvata na Jadran.

Mnogi autori tvrde da se pojavljuje već u starom Rimu, što potvrđuje zapis rimskog pisca Petronija Arbitra u njegovom Satyriconu, gdje govori o čovjeku koji se obogatio ukravši kapicu nekom đavolku.

Predaje kažu da se malik rodi s crvenom kapicom na glavi, a može se pretpostaviti da kapica simbolizira posteljicu. Malik je opisom dijete, a definira se i kao izgubljena duša nekrštenog, pobačenog ili umorenog djeteta, ili mu pridaju epitet vražićka.

Ne mora se roditi klasičnim načinom, može se izleći iz jajeta crne kokoši ili pijetla. Treća varijanta govori kako je malik zapravo rođen kao deseto muško dijete jedne majke.

Povjesničar književnosti i folklorist Ivan Milčetić u svojoj knjizi “Krk i Kastav u Istri” opisuje malika kao bijesnog dječaka s crvenom kapicom koji straši, ali ne nanosi štetu; zna se katkada s čovjekom porječkati, bacati kamenčiće čovjeku kraj glave, prestrašiti ga ako zaspi u polju ili šumi, ribarima zaplesti mreže, ali nikoga neće udariti.

Onome tko ga dobro nahrani donosi novac, ali samim tim činom dušu prodaje vragu (ne može je više vratiti).

Milčetić je uspio zapisati i priču o postanju malića/malika u Puntu na otoku Krku:

”potrebno je sedam godina hraniti crnog pijetla dok ne snese jaje koje zatim treba obaviti crnom svilom i nositi pod pazuhom devet mjeseci, a iz njega će se roditi malik s crvenom kapicom.”

S druge strane, etnolog Ivan Lozica u svojoj knjizi Poganska baština navodi tvrdnje da se na Braču i u Poljicama malik pojavljuje kao oganj, ili kao oblik plamena koji skače. Može i mijenjati boju, od crvene i bijele do plave. Malik je često prikazivan i kao patuljasto biće koje nosi komad drveta na kome je vatra.

Lozica također navodi da se malik može prikazivati i kao čovjek, magarac koji grize, dijete, pas ili neka druga životinja. Postoje i svjedočanstva da se javlja u podne kao dijete, obučen u bijelo, a na glavi mu je bijeli šeširić.

Na Hvaru, u selu Vrbanj, macićima, prema predaji, smatrana su djeca koja se rode mrtva ili umru nekrštena, a često se pokazuju kao svjetlosti koje skaču po vinogradu. Postoji i pripovjest o maciću s jednom nogom i crvenom kapicom, a također se povezuje uz plamen – vrti se u njemu. Zna ponekad i sakriti životinje na nekoliko dana, a poslije ih vrati kao da nisu ni nestale.

U istri ljudi su vjerovali da malik čovjeku čini i dobro i zlo. Vjerovalo se da je ovo biće zaslužno za dobar ulov ribe te da onome koji mu uspije ukrasti crvenu kapicu donosi blago.

S druge strane, malik je odgovoran i za niz loših djela kojima šteti čovjeku. Vjerovalo se da krade i skriva stoku te da je vraća nakon nekoliko dana, nakon čega stoka više nije mogla davati mlijeka. Karakteristike malika na ovom području su da grize i tuče ljude, čini djecu bolesnom, šteti njihovim pelenama pa plaču. Preko noći ruši kuće u izgradnji, trči i pleše oko nje i ne da ljudima spavati.

U primorskim krajevima Hrvatske uglavnom je bio prikazivan kao drago i nestašno dijete s već spomenutom crvenom kapicom. U Vrbniku pak smatraju da malik može poprimiti oblik zeca, ali samo noću dok je danju dječak s crvenom kapicom. Malićem/masmalićem na Cresu drže malog čovjeka obučenog u modrikaste hlače i s kapicom na glavi. Riječ je o biću dobre naravi koji se najčešće ukazuje samo kada ga čovjek pozove u pomoć, a boravi u zemlji gdje ima soli.

Na Pelješcu u selu Kokotica vjeruje se da je malik nastao od nekrštene izvanbračne djece, da je visok tri pedlja i da je dolazio u kuću:

U ruci bi držao malu trstiku i triput bi puhnuo. Ukućani su od toga dobivali modrice. Da bi to izbjegli, pržili su mu fritule. Macić bi triput udario svake noći na vrata sa štapićem i ostavljao pred vratima stari novac, a ukućani bi njemu ostavili pred vratima tanjur pršura, fritula. Da bi se riješili macića, napustili su kuću na brdu i preselili se na obalu

U Zaostrogu vjeruju u matića . Svojim izgledom podsjeća na dijete rođeno prije vremena, a viđa ga se po potocima i blizu jama. Liči na malo dijete, ima klobučić na glavi i štap u ruci. Ako mu čovjek uspije oteti te dvije stvari, može dobiti silno blago. Neki ga drže u kući ili on pak često dolazi k njima; oni ga hrane, a on njima donosi sreću.

U dubrovačkoj okolici nalazimo tintiline koji su jako slični macićima u obliku djece. Bitna je razlika u tome što se oni javljaju oko podneva. Njima majke plaše djecu da ne budu dugo na suncu. Kapa je tintilinu neophodna, i za nju će dati što god se zatraži.

Kroz predaje na prostorima Hrvatske postoje razne interpretacije ovog malog bića. Bio on dobar ili zao, njegova glavna simbolika, unatoč svemu, i dalje leži u donošenju novčane dobiti i blagostanja.

Izvor: Ivana Jelinčić-Macić i viver u bračkim vjerovanjima u nadnaravna bića; Vanda Babić,Danijela Danilović- Demonološki zapisi i oblici u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena

 

Bacanje i uklanjanje uroka lepoglavskog kraja: jaja su morala biti od posebne kokoši, a krivog pogleda trebalo se posebno čuvati

Gotovo šaptom i uvijek oprezno bajali su zbog ljubavi i mržnje, izgovarajući čarobne formule koje ostaju zapisane na neočekivanim mjestima