Kroz godine, ta neobična i vrijedna građevina privlačila je pozornost mnogih istraživača, povjesničara, umjetnika i pisaca. Nadahnula je hrvatskog prosvjetiteljskog književnika Matiju Antuna Relkovića da napiše svoju crticu “Nakrivo toranj”. Povjesničar Đuro Szabo opisuje je s mnogo oduševljenja, a kipar Vanja Radauš usporedio je njen toranj s onim u Raveni.
Crkva je to sv. Bartola u selu Novi Mikanovci, od prvog dana posvećena svecu zaštitniku putnika. Izgradili su je Templari (nakon 1238. godine) koji su na tim prostorima počeli organizirati gospodarski sustav kraja. Kroz povijest je više puta obnavljana, a zanimljiva je po kosom tornju. Danas je kategorizirana kao spomenik kulture nulte kategorije.
Na širem prostoru današnjih sela Stari i Novi Mikanovci te Vođinci nalazio se u srednjem vijeku posjed zvan Hrvati. Vlasnici su bili redovnici ivanovci, što im potvrđuje kralj Bela IV. u povelji od 1238. godine (Ukinućem tog reda 1312. posjed dobiva obitelj Bančaji/Bancsza).
Templari su pak, trebali organizirati najbujniji gospodarski upravni sustav: sajmovi, carine, crkva, župa, druge javne zgrade i kuće činovnika. Sukladno s tim, poslije 1238. godine počinju graditi reprezentativnu crkvu i posvećuju je sv. Bartolu. Sve do dolaska Turaka početkom 16. stoljeća vlasnici posjeda Hrvati bili su plemići Horvati i Gorjanski.
U osnovi, crkva je jednobrodna romanička crkva s prigrađenim poligonalnim gotičkim svetištem s potpornjacima.Građena je od kamena i opeke a po sredini sjevernog zida romaničke lađe u unutrašnjosti se vidi skošenje do kojeg je sezala romanička crkva.
Iz vremena gotike je samo produženje prema istočnoj strani, dograđeno gotičko svetište sa spomenutim potpornjacima, a vidljiva su i tri gotička prozora.
Posebna je po nesrazmjernom, kosom tornju s puškarnicama i osmatračnicama koji je kasnije dobio ulogu zvonika. On je posebice zanimljiv i po tome što se u njega ulazi samo iz unutrašnjosti, a mali uski prozorčići zapravo su strijelnice.
Gornji, završni dio tornja, visine oko dva metra, je ispravljen. Na južnoj strani nalazi se i groblje na kojemu su pokapani i stanovnici Starih Mikanovaca još u 18 stoljeću.
Obnovljena po nalogu biskupa Petra Bakića
Crkva nije sačuvana u svom prvobitnom stanju, već je za gotovo polovicu povećana. Na južnoj strani, malo podalje od prozora vidi se lom u zidu.
Tu je vjerovatno stara crkva prestajala, tu je bila polukružna apsida, u kojoj je nekoć stajao oltar, a kasnije su tu apsidu porušili i dozidali novo svetište, zatvoreno s tri stranice osmerokuta, kojemu su uglovi pojačani otpornjacima.
No, ovi otpornjaci nisu nikad služili, da prime otpor svoda, jer crkva nije nikad bila svođena, već pokrivena drvenim stropom. Vjeruje se da se ovo povećanje dogodilo 1730. – 1731. godine jer se nad pobočnom ulazu s južne strane nalazi grb đakovačkog biskupa Petra Bakića, a pod njim natpis koji spominje popravak crkve 1731, godine.
Arheološka iskopavanja
U crkvi je otkrivena, vjerojatno srednjovjekovna freska finih linija, a u zidove crkve su ugrađeni i kameni ostaci neke starije građevine. Iskapanjem u unutrašnjosti crkve otkriveno je desetak kosturnih grobova i nekoliko grobova u škrinjama.
Ispod temelja otkriveni su temelji još starije (manje) crkve za koju se pretpostavlja da je izgorjela, pa je onda na tim temeljima izgrađena postojeća.
Unutar naizgled standardnog kasnogotičkog svetišta, novija su istraživanja otkrila izvanredno klesani okvir ulaza u sakristiju, te nasuprot njemu, na južnoj strani, raskošno urešenu sediliju (nišu s kamenom klupom) čiji zid prekrivaju slikarije, nesumnjivo među najljepšima u kontinentalnoj Hrvatskoj. Slikarije su, nažalost stradale, najvjerojatnije od turske ruke.
Dok romanički dio sv. Bartola govori o možda skromnoj, ali za nas neobično važnoj ekologiji 13. stoljeća u kojima su integrirani elementi s dalekog Zapada, detalji arhitektonskog dekora i slikarija 15. stoljeća svjedoče o visokoj kulturi kruga Gorjanskih koji su na svoje posjede doveli umjetnike iz samog središta kraljevstva ili možda nekog udaljenijeg velikog kasnosrednjovjekovnog žarišta, poput Praga i Češke.
Zanimljive su i željezne karike koje su ostale nakon obnove. One su služile za vezanje knjiga (jer su skupocjene i rijetke knjige vezane lancima za zid i bile okovane, zaključane i ukoričene u daske).
