Zvuk zvona čuo se oko rijeke Drave i zamirao u šumarcima. Uzbunili su se kmetovi iz Družbinca, usplahireno su digli glave i oni iz Strmca. Ni Slovenci na drugoj strani nisu ostali ravnodušni. Bilo je prije više stotina godina, u vrijeme kojem nije moguće precizno ući u trag.
“Što tako dugo zvoni kod fratara?” Pitali su kmetovi. Kako takvo dugo zvonjenje nije bilo uobičajeno, narod je uskoro krenuo prema starom Komarevu gdje se nalazio utvrđeni samostan s crkvom iz kojeg su djelovali redovnici Pavlini. Među narodom, poznati i kao Bijeli fratri.
Zvono je i dalje zvonilo, redovnik odjeven u bijelu halju s vremena na vrijeme brisao bi znoj s čela a zatim bi objema rukama nastavio potezati konopac zvona.
Loše vijesti
Ubrzo, u dvorištu samostana počeo se skupljati narod, a stiglo je i nekoliko plemića s oružanim pratnjama. Pred mnoštvo je izišao glavar samostana i obratio se okupljenima.
“Braćo, upravo smo dobili vijest kako su naš glavni samostan u Remetama opustošili Turci, dvanaestero naše braće objesili su na lipe u Vugovcu, navodno kreću prema Dravi a onda će uzvodno u ove krajeve. Pozvali smo vas da vam kažemo kako morate biti u pripravnosti, odsada pa dok ne mine opasnost, SVI moramo puniti naše komore hranom, posebno žitom, da u slučaju dugotrajne opsade imamo što jesti. A sada, pođite…”
I tako su mještani su počeli puniti žitnice Komara u tolikoj mjeri da su okolne njemačke čete stacionirane za obranu od Turaka to mjesto uskoro počele nazivati žitnicom.
Ostala je samo priča
Nije poznato kada su Pavlini napustili Komar ni kada je utvrđeni samostan osnovan. Danas se on više gotovo nigdje ne spominje iako je među narodom okolnih sela ostala priča o starom gradu gdje su nekad živjeli “Bijeli fratri” što su u velikim hambarima čuvali pšenicu.
Pavlinski samostani nalazili su se u Lepoglavi, Sveticama kod Ozlja, Svetoj Jeleni kod Čakovca, te u Strezi pokraj Bjelovara. U samostanskom kompleksu u Svetoj Jeleni pokraj kapelice je postojao mauzolej knezova Zrinskih, gdje su tijekom 16. i 17. stoljeća pokapani mnogi članovi te hrvatske velikaške obitelji.
U Međimurju su pavlini imali posjede i djelovali još i u crkvi sv. Jeronima, a u 18. st. izgradili su dvorac Tkalec na brdu Kalecu kod Štrigove.
Od starog Komara nije ostalo puno i jedino je varaždinski povjesničar prof. Krešimir Filić ustvrdio da je nekoć na toj lokaciji postojala rano propala utvrda Pavlina. Ostali su dobro uščuvani opkopi kao i mnoštvo materijala, kamenja i keramike koji datiraju iz 16. stoljeća. Filić navodi kako i konfiguracija tla ukazuje na nekadašnje postojanja velikog grada.
-U obitelji Vinceković koja posjeduje oranice na tom tlu pričaju da se prilikom oranja pod konjskim kopitima čuje mukla tutnjava koja ukazuje na postojanje šupljina ispod urušenih zidina koje je u međuvremenu pokrila zemlja – navode Tomislav Đurić i Dragutin Feletar.
Bilo kako bilo, ime Komar proširilo se kasnije i na imanje kojem su vlasnici u 18. stoljeću postali grofovi Draškovići a kasnije Bombellesi. Tada je i sagrađen prizemni vlastelinski dvorac Ivana Draškovića. UZ dvorac je prolazila i željeznička pruga nazvana “Bombellesova željeznica” a na pročelju se i dan – danas vide ostaci telefonskih instalacija.
Zadnja poznata informacija je da se kurija nalazi u vlasništvu Zvonka Vrkljana, sveučilišnog profesora u Zagrebu, koju pronalazimo u radu Marine Tot “Povijesno-kulturna baština Sjeverozapadne Hrvatske”.
