in

Od Crnog Tome otimača žena do plemića kojeg su kmetovi prokleli, priče o Pustom Loboru svjedoče o burnim stoljećima

Iako je Stari Lobor jedna od najmanjih srednjovjekovnih utvrda na području Krapinsko – zagorske županije, njezin je položaj diktirao njezin strateški značaj. Spada među značajnije spomenike srednjovjekovne arhitekture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Poznata je i po legendi o okrutnom vitezu Crnom Tomi Loborskom od čijih su pohoda i otimanja strepile mnoge lijepe seljanke.

Foto: Ruševine Pustog Lobora (Gjuro Szabo 1912.)

Ruševni ostaci srednjovjekovne utvrde Stari Lobor ili “Pusti Lobor” nalaze se na jugozapadnim obroncima Ivanšćice, tri kilometara sjeverno od naselja Lobor.

Sagrađena je na vrhu brda, nepristupačnom s tri strane, na 520 m nadmorske visine. Svojim je položajem Lobor štitio kolni prolaz kroz zapadni dio gorskog masiva i prijelaza prema Lepoglavi. Njegova nepristupačnost svjedoči o velikoj starosti te činjenici da je građen u vrijeme kada su obrambene vrijednosti imale puno veći značaj od udobnosti.

Rimski kamenolomi

Ime Lobor vjerojatno potječe od latinske riječi Labor (laboratorium), a pretpostavlja se da su na tom prostoru Rimljani imali svoje radionice i kamenolome. Kao trag svog boravka ostavili su nadgrobne spomenike od kojih se jedan (cecellija superiana), iskopan 1857. godine, nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu, posvećen rimskom legionaru, a datira iz trećeg stoljeća poslije Krista.

Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA / Lobor. Ostaci utvrde, 1888.

U povijesnim izvorima Lobor se spominje 1244. godine kao posjed, a 1259. kao utvrda koju je hrvatsko-ugarska kraljica Marija oduzela plemiću Puchu, sinu Urbana, i poklonila varaždinskom županu Mihajlu radi zasluga u borbi s Tatarima.

Lobor je 1399., zajedno s cijelom Zagorskom županijom, dobila obitelj Celjskih. Nakon Celjskih utvrdom su gospodarili Katarina Branković (od 1456.), ban Ivan (Jan) Vitovac i sinovi mu Ivan, Juraj i Vilim (od 1457.), Jakob Székely (oko 1489.), Ivaniš Korvin (od 1494.), Franjo Berislavić (od 1504.), Ivan IV. Bánffy (od 1517.) i obitelj Keglević (od 1525.-1905.) koja ga je napustila krajem 16. ili početkom 17. st. kada se preselila u novosagrađeni dvorac u Loboru.

Priče o Starom Loboru

Postoje mnoge priče o Starom Loboru, jedna je i ona o njegovom gospodaru Petru Kegleviću koji je seljacima Purge kod Lobora ukinuo njihove stare pravice, a starcu koji je najupornije branio njihova davno stečena prava mačem je odrubio glavu. Udovica tog starca proklela je Petra i čitav njegov rod do sedmog koljena.

Ipak, najpoznatiji vlasnik utvrde spominje se početkom 14. stoljeća. Riječ je o Thomasu Nigeru. O njemu je kao o Crnom Tomi Loborskom do danas sačuvana legenda u loborskom kraju, a spominje ga i Marija Jurić Zagorka u svojim djelima.

Prema predaji vitez Tomo Crni Loborski živio je u svojoj utvrdi u Pustom Loboru, koja je tada bila u punom sjaju. Navodno je bio izrazito okrutan, a u svoj je zamak dovlačio otete žene, neovisno o tome jesu li bile seljanke, sluškinje ili plemkinje.

“Črni Toma tu je doma, v sake hiže ga navek ima, saka dekla o njem senja, o svojem črnem banu z Lobora.”
U kasno proljetno noćno doba, sjedio je na velikom starinskom naslonjaču za velikim hrastovim stolom u sredini gradske palače, ozloglašeni Crni Tomo Loborski. Bio je osrednjeg rasta, širokih prsiju i ramena. Mogao je imati oko 38 godina. Samom pojavom odavao je mrka i čudna čovjeka, za kojega bi se moglo reći da je u tajnom srodstvu sa samim krvožednim vukodlakom. Crna kosa, kao krila gavranova, pada mu na ramena. Te noći bio je nestrpljiv. Čekao je svoga ortaka Josu Haramića, koji mu je trebao stići u goste zajedno sa mladim plemićem Vladimirom Zmajićem. No Crnog Tomu Loborskog te su noći brinule druge dvije stvari.

Prvo – htio je oteti lijepu Katicu, kćerku vlastelina Oštrc-grada Babonića. Drugo – riješiti se mladog Zmajića, za kojeg je doznao da se zagledao u mladu Katicu. Od nestrpljenja nije mogao dočekati svoje goste, pa je otišao obaviti prvi i drugi dio posla. Međutim, sluga Tome Crnog Loborskog – Petar, pomogao je mladom Zmajiću da pobjegne. Kasnije je Petar i omogućio, da Zmajić i njegov stric Franjo Tahije Susedgradski sa svojim vojnicima provale u grad, gdje svladavaju i ubijaju Crnog Tomu Loborskog i njegovog ortaka Josu Haramića.

Time su oslobodili lijepu Katicu, koja se vjenčala za mladog Zmajića. Lukavi sluga Petar sve je to omogućio zato, da bi se osvetio Crnom Tomi. Naime, on je oteo njegovu ljubljenu Maricu iz Zlatara, nakon čega se radije bacila s kule loborske, nego da postane ljubavnica Crnog Tome.

izvor: Krešimir Regan, Srednjovjekovne utvrde i kašteli na obroncima Ivanščice; www. lobor.hr,

U Gupčevom kraju na obroncima Medvednice, stoji Golubovec, dvor koji čuva dragocjenu biblioteku kajkavske riječi

Posmrtne maske velikana bile su počast preminulim velikanima, među njima su i Radić, Stepinac i Szabo