Od starine, paljenje Ivanjskih krijesova i drugi žetveni običaji vezivali su se uz početak ljeta koje je padalo na 24. lipnja, datum ljetnog suncostaja i najdužeg dana u godini.
No, kako je julijanski kalendar (365,2500 dana) bio nešto duži od tropske godine (365,2422 dana), astronomski se suncostaj pomicao svakog stoljeća za otprilike tri dana, što je zaustavljeno reformom kalendara pape Grgura XIII. i prihvaćanjem gregorijanskog kalendara.
Otada ljetni suncostaj pada oko 21. lipnja. Ivanjske su svečanosti ipak u mnogim dijelovima Europe ostale vezane uz svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja.
Narodni običaji
U svim hrvatskim krajevima postojali su ivanjski običaji, najčešće vezani uz paljenje ivanjskih krijesova, što se u mnogim područjima zadržalo i do današnjeg dana. Pritom se skuplja granje koje se onda zapali, a djeca i mladi ga preskaču.
Riječ je o pretkršćanskom narodnom običaju koji pripada ciklusu običaja vezanih uz zimski i ljetni suncostaj što neki etnolozi povezuju sa običajnim ostatkom sunčevog kulta.
Često se takvi krijesovi pale na bregovima ili uz obale rijeka kako bi ih se moglo vidjeti iz što veće udaljenosti. U Pokuplju se osobito sačuvao običaj njihova paljenja uz obalu Kupe, a slično je i na obalama Cetine u Dalmaciji.
Posebne manifestacije pod nazivom ‘Ivanjski krijesovi’ inače se održavaju se u Karlovcu, Đakovu, Donjoj Stubici, Lukavcu, Špišić Bukovici i drugdje.
Običaj paljenja krjesova prisutan je kod Rusa, Poljaka, Čeha, Slovaka i drugih. U nekim hrvatskim krajevima, primjerice, u Velikoj kod Požege zabilježen je običaj da mladići zvani bakljari nekoliko dana prije Sv. Ivana pripreme baklje i stave na kuće te ih uoči Sv. Ivana upale.
Ivanjski su običaji i obredi raznovrsni, poput običaja u Brestu u Istri. Tamo je seoski čuvar nekoliko dana prije Sv. Ivana obavještavao mladiće gdje ima suhih drva u šumi. Mladići bi ta drva sabrali i donijeli na kraj sela gdje bi se formirao krijes oko kojeg bi se skupili mještani.
Pjevalo bi se, plesalo i pucalo bi se iz pištolja jer se vjerovalo da nuka tjera demone. Stariji i djeca bi se veselili do pola noći, a poslije toga su odlazili kućama. Djevojke i mladići ostajali su kod krijesa do zore preskakli žeravicu.
Seljaci su uoči Sv. Ivana po poljima palili male krjesove vjerujući da će tako dozvati jaču sunčanu toplinu i da će im polje bolje roditi. Te je običaje cijelu noć pratila zvonjava crkvenih zvona.
Okićene djevojke
U okolici Karlovca djevojke su uoči blagdana Sv. Ivana u polju nabrale puno ivančica i od njih plele vijenac. Okićene djevojke zvane krsice u dobi od petnaest do osamnaest godina išle su po selu pjevajući pred pojedinim kućama i kiteći vratnice i prozore cvijećem. U nekim se selima taj ophod vršio na samo Ivanje. Po selima su išle po četiri djevojke.
U Gornjem Selu na Šolti spremalo se bolje jelo, vino i prošek, očekivali su se gosti iz drugih sela. U popodnevnim satima domaćini i gosti, osobito mladež, izlaze na određena okupljališta u selu na druženje i zabavu. Dan prije Sv. Ivana Krstitelja Šoltani su kadili vinograde, palili su hrpe smilja i druge makije, kojoj bi dodavši malo blagoslovljena cvijeća, grančice blagoslovljene masline ili ugljevlja što je preostalo od božićne vatre. Uvečer uoči Sv. Ivana palili su vatru pred crkvom, gdje se skupljalo cijelo selo. Zvona su zvonila cijelu noć.
Običaj “paljenja svitnjaka” dugo se zadržao i u Splitu i bio je iznimno omiljen među djecom, mladima ali i starijima. Već poslije ručka dan uoči blagdana Sv. Ivana djeca bi po susjedstvu skupljala drva i kad bi pao mrak, netko od starijih i iskusnijih muškaraca zapalio bi svitnjak, a jedna od žena bi blagoslovila vatru.
Kad bi se vatra rasplamsala djeca bi se zatrkivala i preskakala vatru jer se vjerovalo da će onaj koji preskoči vatru biti sretan i zdrav. Vatru su uglavnom preskakali dječaci i mladići dok bi ostali stajali okolo i uživali u tom prizoru. Stari su govorili da u toj vatri trebaju sagorjeti sva zla koja su nas zadesila kroz proteklu godinu.
Iako obično vezani uz Ivanjske običaje, krijesovi su se palili i na druge blagdane, naDan sv. Petra i sv. Pavla (29. lipnja) po jadranskom području i Bosni, za Vidovdan (na sjevernom jadranskom području i Podravini), Ilindan (20. srpnja) te po Podravini.
