U kraljevskoj dinastiji Trpimirovića posebno mjesto zauzima kralj Petar Krešimir IV. Sin kralja Stjepana i unuk kralja Krešimira III, koji je vladao Hrvatskom od 1058. do 1075. godine.
Pretpostavlja se kako je za kralja bio okrunjen u Biogradu na Moru gdje se i nalazio njegov kraljevski dvor, biskup i gradski prior. Tijekom vladavine Petra Krešimira IV. dolazi do obnove teritorijanog jedinstva hrvatske države. Uz to Kraljevina Hrvatska dostiže najveći teritorijani obujam obuhvaćajući Neretvansku kneževinu i dijelove današnje Bosne.
Obnavlja se prevlast na Jadranskom moru što potvrđuje i povelja iz 1069. godine kojom je otok Maun darovao samostanu sv. Krševana u Zadru. U darovnici stoji kako otok leži u “Nostrum Dalmatico Mare” odnosno “našem dalmatinskom moru” što znači da su Jadranom u to vrijeme vladali Hrvati.
Ostavština kralja
Činio je brojna dobra djela za narod i crkvu što dokazuju brojne darovnice koje su u stvarnosti jedan od najkvalitetnijih materijalnih dokaza njegove vladavine. Koliko je bio omiljen, govori i usmena predaja koja je u okolici Biograda ostala sačuvana do danas. Zabilježio ju je publicist Tomislav Đurić i ona opisuje kako je kralj Krešimir jedan svoj Badnjak doživio u kući svog ostarjelog sluge, sokolara Aprića.
Te godine, a usmena predaja ne bilježi koje, na kraljevskom dvoru u Biogradu sve je bilo spremano za svečani doček još jednog Božića. Dvorjani su užurbano pripremali sve potrebno da kraljevska obitelj što ugodnije provede svete dane, kako u molitvi, tako i u blagovanju te podijeli darove siromašnim građanima. Dan prije Badnjaka zabijelilo se biogradsko zaleđe pod snježnim pokrivačem.
Oduševljen ovim rijetkim prizorom, kralj Krešimir poželi da sutrašnji Badnjak provede u vožnji tim krajem. Pozove sluge i ubrzo je sve bilo spremno za sutrašnju povorku. Pravac kretanja bio je određen i vodio je prema unutrašnjosti. Najbolji konji uređeni i kočija obložena krznom i dekama.
Na Badnje jutro, sjedne Krešimir s kraljicom i sinom Stjepanom u kočiju a za njima krene i njegova pratnja. Ban Gojčo, tepčica Boeslav, župan Prvanega i župan Vukac. Kada su se po dobrano navozali i najahali po oštrom i studenom zraku, kraljevska je družina ogladnjela i ožednjela. Potražili su neko skrovito mjesto ako bi malo predahnuli i baš u taj tren, sreli su dva čovjeka.
Jedan je bio mlad ponosan, bogato odjeven, a drugi star, čedan i skromno odjeven. “Moćni kralju”, reče bogataš “U blizini su moji bijeli dvori, u njima ćeš ti i tvoji dvorjani naći sve što vam srce poželi. Ugrijat ćete se, okusiti rujna vina i slane ribe, počasti me i dopusti da te pogosti plemeniti Gorazd!”
“A što bi ti htio?”, upita Krešimir starca koji mu je bio poznatod ranije “Zašto ne govoriš?” “Ja sam gospodaru, tvoj bivši sluga sokolar Aprić, htio sam te pozvati u svoju kućicu između ona dva drveta lipe tamo dolje no plemeniti Gorazd zove te u svoje gospodarske dvore pa ti o svom pozivu neću ni govoriti jer moj dom tebe nije dostojan…” Odgovorio je sokolar Aprić kralju koji ga je pozorno slušao.
Skromna kućica
“Plemeniti Gorazde, ja ću drugi puta k tebi doći, a sada idi uz mene i prati me do mojeg vjernog sluge” odredio je kralj Krešimir i uskoro je povorka stigla do skromne kućice koju je sokolar Aprić zvao svojim domom koji je bio pretijesan da u njega svi stanu.
Sokolar Aprić se zbunio i nastala je neugodna tišina koju je razbio sam kralj. Sjeo je na klupu, a njegova je pratnja ostala stajati uz njega i rekao, “Sokolare Apriću, deder da vidimo kakvo je mlijeko i sir tvojih ovaca, i kakav se kruh peče u tvojoj pećnici!”.
Razumio je stari sokolar da kralj ne traži od njega ono čega nema i suze zahvalnice skočiše mu na oči. Mlijeka, sira i kruha bilo je napretek u njegovu domu. Sve do kasnog badnjeg popodneva razgovarala su i zabavljala se gospoda u sokolaravnoj kućici, a zatim odoše u kraljevske dvore u stolni Biograd na moru.
“Bilo mi je to najdraže Badnje večer u mojem životu”, rekao je dobri kralj Krešimir kada je stigao i odmah naredio dvorjanima da sutra, na Božić, odnesu starom sokolaru bogate kraljevske darove.
Kada je konačno stiglo proljeće, sokolar Aprić uz dva drveta lipe pokraj svoje kućice zasadi i treće, na uspomenu dobrote i milosti hrvatskog kralja Krešimira.
