Korištenje posmrtne maske u pogrebnim ritualima bilježi se u brojnim drevnim civilizacijama i kulturama. Od faraonskih grobnica, preko arhajske Grčke i civilizacije Inka, posmrtna maska personificirala je umrlog dostojanstvenika, ovjekovječujući njegov lik u skupocjenom materijalu.
Na sličan način, u skladu sa običajima, uzimani su i odljevci lica brojnih domaćih dostojanstvenika. U Egiptu, Asiriji, i Etruriji, maske s crtama pokojnikova lica bile su od brončanoga lima. Zlatna maska pronađena u Mikeni pripada egejskoj kulturi (oko 1500. pr. Kr.), a zlatne maske iz Trebeništa u Makedoniji datirane su u VI. st. pr. Kr. U Kartagi su se izrađivale od keramike, a u Peruu od srebra.
Tradicija izlaganja umrle osobe tijekom pogrebnog rituala održala se sve do kasnog srednjeg vijeka. Tada se, da li zbog nedovoljnog poznavanja procesa balzamiranja ili zbog simboličkog kontinuiteta vlasti, umjesto tijela pokojnog vladara pojavljuje običaj izlaganja lutke u prirodnoj veličini koja ga je simbolizirala.
Taj se običaj prvo pojavio u Engleskoj i Francuskoj, a potom se proširio Europom sve do Dubrovačke Republike. Već u 15. stoljeću pojavljuje se posmrtna maska kao dio lutke izložene na odru.
Castrum Doloris
Lutka je bila obučena u ceremonijalnu odjeću, a vidljivi dijelovi tijela, ruke i glava, bili su napravljeni neposredno nakon smrti od voska ili drveta. U 17. i 18. stoljeću posmrtna se lutka polagala na odar postavljen iznad zatvorenog lijesa.
S vremenom su odar i lijes dobili kulisu- postali su dio scenski uprizorene konstrukcije osvijetljene bakljama i svijećama, a u 17. stoljeću prerasli su u katafalk smješten u Zamku Boli (Castrum Doloris).
Lutke koje su prikazivale moćnike omogućile su i odvajanje obiteljske od službene ceremonije ukopa. Uz pomoć lutke u prirodnoj veličini preminuli uglednik bio je središte višednevnog izraza štovanja i boli.
Maska, kao dio lutke koja je vjerno odražavala vladarev lik, prerasla je tijekom romantizma ranog 18. stoljeća u samostalnu umjetničku formu u kojoj je dominantan individualni odnos umjetnika spram umrloga, obavijen tajnom smrti.
Sam proces izrade posmrtne maske bio je svojevrstan obred. Proces izrađivanja posmrtne maske hrvatskog povjesničara kulture i umjetnosti Gjure Szabe koji je preminuo 2. svibnja 1943. godine zapisao je Tihomil Stahuljak.
“Toga jutra banuli smo i mi Szabi rano, ali dočekao nas je najpomnije obrijan. Kao voštana lutka u svečanom crnom odijelu ležao je sredinom prve sobe opružen u otvorenom lijesu. To nije bila poza. Do njega na podu banila su se dva čista lavora. Jedan prazan, a drugi pun neke mutne tekućine.
Shvatili smo: jedna sadrena maska je pala i mi nismo najprvi. Kipar Kosta Andjeli Radovani dohitao je doista prije nas. Skinuo je obrazinu Szabi, pa je ručnikom upravo brisao ruke koje je bio oprao u onoj sapunici na podu. Szabina maska očito je nekome trebala. Činilo mi se konzervatorima.
Bio sam mlad pa sam se i nagnuo nad voštanu obrazinu u lijesu da je još jednom vidim i upamtim. U naborima voska bilo je sijaset malenih bubuljica. Bijahu to sitne mrvičice zaostale sadre, a žuti vosak oko njih bjelasao se kao nauljen. Jer prije polaganja zagušljive bijele smjese čovjeku na čelo, na kapke, na nosnice, na usnice i bradu valja mu kožu nakvasiti vazelinom.”
Tako napravljene posmrtne maske često su kasnije izlagane, u skladu sa umjetničkom formom u koji je proces izrade izrastao. Tako je prvi odljev posmrtne maske najistaknutijeg predstavnika hrvatske moderne Antuna Gustava Matoša izložen tek 1954. godine na izložbi A. G. Matoš Akademijina Instituta za književnost koju je priredio izvrsni poznavatelj Matoševa života i rada Dragutin Tadijanović. Matoševu masku izradio je na dan njegove smrti 17. ožujka 1914. godine kipar Robert Jean Ivanović u Bolnici sestara milosrdnica.
Brojne posmrtne maske velikana danas su dio različitih zbirki i uglavom se pomno čuvaju u muzejskim čuvaonicama. Posmrtna maska velikog hrvatskog političara i pučkog tribuna Stjepana Radića dio je zbirke kiparstva Muzeja za umjetnost i obrt. Napravio ju je Rudolf Valdec u noći s 9. na 10. kolovoza 1928. godine u domu Radićevih u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu. Drugu je posmrtnu masku napravio Tomislav Krizman u noći s 10. na 11. kolovoza 1928. godine, u Seljačkom domu u Zagrebu.
Neke posmrne maske poput one blaženog Alojzija Stepinca dio su pokojnikova sarkofaga. Tako je na sarkofagu iza glavnog oltara zagrebačke katedrale uz reljefe s prizorima iz Stepinčeva života glavni ukras Stepinčeva posmrtna maska.
Rađena je prema zamisli kanonika Antuna Ivandije. Pozlaćeni lik glave s mitrom, na prednjoj strani sarkofaga, izrađen je prema posmrtnoj maski koju je 12. veljače 1960. izradila kiparica Mila Wood.
