fbpx
Priče o kamenu i veličini plemićkih gradova: materijal su dopremali kilometarskim živim lancima, u predajama učinili većima nego što jesu
Ilustracija / Blaga 6 misterije
Dvorci i nasljeđe

Priče o kamenu i veličini plemićkih gradova: materijal su dopremali kilometarskim živim lancima, u predajama učinili većima nego što jesu

04.08.2018. Ured za blaga i misterije

Ruševni zidovi hrvatskih plemićkih gradova bili su dojmljivi svojom veličinom ali i pričama koje su zabilježene o njima. Jedna takva je i priča o jednom kamenu.

Na Moslavačkoj gori, na putu prema Gariću, oveći je kamen neobičnog oblika, koji narod zove Prerezani kamen, jer su ga prema narodnoj predaji presjekli kotači mnogobrojnih kola koja su vozila kamen za gradnju Garića.

Jednako je tako stanovništvo u okolici Steničnjaka moralo biti pod snažnim dojmom veličine tog nekada važnog plemićkog grada. Steničnjak se nalazi izdignut iznad dviju dolina, kojima se razlijeva voda iz brojnih izvora.

Garić – grad

Doseljeno okolno stanovništvo, znajući za tegobe prijevoza čak i lakših tereta kroz njihove doline, priča kako su graditelji Steničnjaka napravili “živi lanac” kojim su uspjeli prenijeti velike količine kamena do grada iz dva kilometra udaljenog kamenoloma.

Slična je priča zabilježena u okolici Kozolina koji se spominje godine 1279. na istočnom dijelu Medvednice. Taj je grad, kojim je po usmenoj predaji okolnog stanovništva vladala kneginja Kozelača, bio vrlo prostran, a prema istoj predaji, nakon što su ga Turci razorili, njegovim je kamenom sagrađena zagrebačka katedrala. Da bi prenijeli velike količine kamena, tom je prigodom od Kozolina do Zagreba napravljen živi lanac od kmetskih ruku.

Branko Šenoa / Stara katedrala

Koliko ljudska mašta može ići daleko, posebno ako postoji želja da se ruševine nekoga plemićkog grada prikažu što starije, a njihova prošlost bogatija i tajanstvenija, pokazuje visokoobrazovani Franjo Julije Fras, koji u svojoj knjizi ukazuje na veliku starost Modruša.

Modruš. Ostaci utvrde s okolicom, 1926. / Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA

Gorski su dvorac ustanovili Grci godine od postanka svijeta 3638. (odnosno 415. godine prije Krista): nekim od njih dojadilo je 16-godišnji peloponeški rat pa su se povukli na ovo područje i tu s dopuštenjem tadašnjih stanovnika sagradili nove gradiće, a među ostalima i ovaj gradić i grad.

Kada ta zdanja nisu dovoljno velika da bi mogla zadovoljiti maštu stanovništva, u tom slučaju im pridaju značajke koje su navodno nekada imali. Tako povjesničar Emilij Laszowski za ribničku kulu piše: Sjeveroiztočna kula, koja je sada samo dvokatna, bijaše nekoć mnogo viša, dapače narod priča, da bijaše toli visoka, da je vidjeti bilo iz Metlike.”

Ribnik. Frankopanski kaštel, 17. srpnja 1886. / Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA

Toj su legendi pridali značenje i neki noviji istraživači Ribnika, a prema riječima Drage Miletića, evidentno je da ta kula ne samo da nije mogla biti zbog konfiguracije tla toliko visoka da bi se vidjela “iza brda”, nego ona nije nikada bila viša nego je to danas.

Razlog tomu je činjenica što je ubrzo nakon početka gradnja prekinuta, i nije nikada nastavljena u prvotno zamišljenom obliku.

Gore Tržan nad Modrušem (2008.), dolje Steničnjak (2002.)

Opis ruševine Karlovića dvora kod Komića iz 19. stoljeća, jednog od najprostranijih naših plemićkih gradova, govori kako se unutar njegovih prostranih ruševina razabiru još tri bunara, a u kapeli ostaci zidnih slika i postolja kipova.

Bogatstvo i blještavilo toga plemićkog grada opjevano je u narodnoj pjesmi:

Gradi dvore Karlović Ivane,

dvoja vrata od uhoga zlata,

a pendžere sitnoga bisera.

Znatno su maštovitije priče o bogatstvu njegova gospodara. Prema jednoj od tih priča, njegova su brojna stada pasla po okolnim planinama i u dolinama, a goleme količine mlijeka otpremale su se s pašnjaka žljebovima ravno u Karlovića dvore, gdje se mlijeko slijevalo u jedan od brojnih zdenaca.

Kada je vino dolazilo iz Dalmacije u Karlovića dvore, ono se izlijevalo u drugi od tih zdenaca. Karavana konja, na kojima je u mješinama dovoženo vino, sezala je od Karlovića dvora sve do Dalmacije, pa kada se vino iz mješina prvoga konja izlijevalo u zdenac, posljednji se konj još tovario u Dalmaciji.

Drago Miletić: Plemićki gradovi