Osam kilometara sjeverozapadno od Cernika, u njedrima psunjskih šuma, prekrivena raslinjem, još odolijeva vremenu stara Šag (Šagovina) utvrda koja je, po svemu sudeći, nastala u 13. stoljeću.
Spominje se već 1210. godine u dokumentu kralja Andrije II. kojim se potvrđuju templarima darovane zemlje tog područja, kada je riječ o njenim međama, kralj spominje da je međa išla i do mjesta kojeg su se doticale tri međe Markova sina. A to mjesto on je još ranije kao slavonski herceg obilježio tijekom jednog lova.
Naime, ubio je vepra te, da bi se to lovište označilo, kralj je urezao križ u obližnje drvo. Tu bi već tada trebala postojati Šagovina i njena plemića utvrda.
Zbog nasilja prema susjednim plemićima spominje se 1464. godine Nikola Sagh iz roda Deževića, sin Ladislava. U povelji kralja Matije od 1476. godine potvrđuju se imanja Stjepanu Cerničkom što ih je on kupio od Nikole Sagha još 1473. godine, među kojima i Šagovinu.
Kao vlasnika Šagovine susrećemo 1528. godine Andriju Drežničkog. U povelji kralja Ferdinanda od 10. veljače navedene godine, izdanoj u Ostrogonu, lišava se Andrija svojih posjeda pa tako i Šagovine zbog gubitka grada Zvečaja kojeg je kao zapovjednik predao Turcima 1528. godine.
Tako njegovi posjedi, kao i Šagovina dolaze kraljevom odlukom u vlasništvo Nikole Ostrožića de Giletinci, što je naziv obližnjeg sela koje se nekad zvalo Tarnovica, a ime je dobilo prema plemiću Giletu, vlasniku utvrde na ušću Orljave uz Savu.
Kada plemići Svetački prelaze na stranu Turaka, taj dio Slavonije dolazi u njihovu vlast te Šagovina između 1540. i 1544. godine postaje turska. Turci u njoj uređuju središte nahije za to područje i cijelo to vrijeme utvrda Šag ima važno mjesto u lancu malih tvrđava sve tamo od Pakraca do Gračanice.
Potpuno su je srušili Turci prije napuštanja, materijal je raznesen, a ipak se još naziru ostaci jedne kule. Danas je lokalitet obrastao gustim niskim i visokim raslinjem, pri čemu najviše vegetacije ima na središnjem uzvišenju, dok je opkop uglavnom prohodan, iako je zapunjen debelim slojem lišća i suhim granama.
Na središnjem uzvišenju nalaze se ostaci utvrde, točnije, na južnim i istočnim padinama središnjeg uzvišenja. Očuvane strukture građene su potočnim kamenom, a uspjele su se očuvati u visini od oko 3 – 4 m. Najbolje su očuvani ostaci na južnoj strani, koji izgledaju blago nakošeni.
Također su i na istočnoj strani očuvani ostaci građevine, a mnogo je kamena urušenog u opkop. Na središnjem uzvišenju pronalaze se ulomci keramike, kao i u opkopu.
