Promatrajući vedute i zemljovide starih gradova lako je primijetiti kako prikazi nisu do kraja vjerni. Kule su više, zidovi deblji, gradovi, pogotovo oni koji su bili dio vojne krajine, djeluju moćno i pretjerano naoružano. Kao da su poboljšana slika stvarnosti.
No, to su ipak jedini izvori iz kojih saznajemo kako su gradovi Hrvatske nekad davno izgledali. Najveći broj takve dokumentacije nalaze se u većim knjižnicama u arhivama. Nastala je krajem 19. stoljeća i jedna je od najvećih zbirki Hrvatskog državnog arhiva i broji oko četiri tisuće komada starih planova i veduta hrvatskih gradova nastalih od 16. do 20. stoljeća.
Od inozemnih ustanova, najveći broj takve grafičke dokumentacije nalazi se u ratnom arhivu u Beču gdje se čuva na tisuće starih planova i veduta hrvatskih gradova, te u Grazu.
Kroz te planove, te kose ili perspektivne projekcije karakteristične za vedute koje se prvi puta javljaju nakon izuma tiska u 15. stoljeću, umjetnici po prvi puta dobivaju” novije” mogućnosti grafičkog izražavanja što je pomoglo crtanju panoramskih veduta kakve danas poznajemo.
Prve poznate grafike ove vrste javljaju se na Jadranu pa tako jedna zbirka Christophera Bondelmontija iz 1420. godine sadrži nekoliko grubo crtanih skica koja prikazuju Osor, Zadar, Split, Hvar i Korčulu. Većina crteža dalmatinskih i istarskih gradova potječe iz različitih venecijanskih izvora.
S druge strane, nakon što su Turci okupirali Bosnu i središnje dijelove Hrvatske, granica prema Osmanskom carstvu postala je zanimljiva čitavoj središnjoj i zapadnoj Europi čime najviše doprinose njemački i austrijski tiskari vođeni novonastalim interesom za ovim prostorima.
Tako se u svim novonastalim povijesnim atlasnim djelima 16. stoljeća pojavljuju se zemljovidi Hrvatske s prikazom granice. Uz njih se pojavljuju i vedute naših gradova, prvenstvo onih koji su imali zapaženiju ulogu u obrani zemlje, poput Hrvatske Kostajnice, Novigrada ili Šibenika.
Točnost takvih prikaza uvelike je ovisila o vještini crtača, ali i o sferi o kojoj se malo govorilo i koja je danas itekako primjetna. Gradovi su prikazani jači nego što jesu jer su osim geografske, takve vedute imali i propagandnu vrijednost.
Cilj je bi prikazati gradove moćnijima nego što jesu, moćnije i jače kako bi se umirili svi koji su grafike na zapadu vidjeli, i odvratili možebitni napadači.
Tako su gradovi ovih prostora postali zanimljivi, a zemljovidi točniji, jer rat je bio moćan okidač koji je zahtijevao točne zemljovide i prikaze koji nisu imali samo praktičnu i geografsku vrijednost, već i onu političku.
Kako gotovo permanentne ratne okolnosti kroz povijest nisu dopuštale miran i spokojan život, takav je način života utjecao na razvoj domaćih stručnjaka -crtača koji su zbog poznavanja jezika i lokalnog područja često bili uključeni u izrade zemljovida i veduta.
Prvi zabilježeni stručnjaci tako su šibenčani Božo Bonifačić i stanoviti Martin Rote Kolunić koji djeluju tijekom kasnog 16. stoljeća. Nešto kasnije, pojavljuju se i Ivan Klobučarić koji je 1579. godine nacrtao plan Rijeke.
Nakon organiziranja Vojne Krajine i izgradnje Karlovca, nadvojvoda Karlo zaposlio je upravo Klobučarića kao austrijskig zemaljskog topografa. U sljedećih nekoliko godina, tako nastaju skice Karlovca, Senja, Brinja, Slunja i drugih gradova uz hrvatsko – tursku granicu.
Kada je Karlovac preuzeo središnju ulogu u obrani ostataka Hrvastke, u njemu je ustrojen topogafski odjel koji se sastojao od vojnih inžinjera i topografa čija je zadaća bila i brinuti o održavanju postojećeg sustava utvrda.
Tako je poznato da je 1639. godine u Karlovac stigao inžinjer Ivan Pieroni koji je pregledao krajiške utvrde Slunj, Tounj, Ogulin, Brinje, Otočac, Senj i Rijeku.
Dvadesetak godina kasnije u Karlovac tako stiže i vojni inžinjer Martin Stier koji pregledava većinu krajiših utvrda, dokumentira stanje i Dvorskom ratnom vijeću u Beču podnosi opširno izvješće koje predstavlja prvi opsežan izvještaj koji započinje nvo doba prezentacije zemalja i gradova Hrvatske.
