Od 30 putnika iz Hrvatske koji su se ukrcali na Titanic, preživjelo je samo troje. Nikola Lulić iz Konjskog Brda u Lici, Ivan Jalševec iz Topolovca kod Siska i Mara Osman Banski iz Čazme.
Jedan od njih, za “Hrvatski svijet” iz 1914. godine opisao je kako je preživio potonuće broda za kojeg su zbog sustava vodonepropusnih pregrada njegovi graditelji tvrdili da je nepotopiv.
Preživjei Ivan Jalševac, 29, Topolovac. Žena mu Kata ostala je u njegovu rodnom selu. Išao je u New York, NY, ali poslije spašavanja pošao je u Galesburg, Illinois, gdje mu je živio prijatelj Franjo Karun. S vremenom Jalševac se vratio u Hrvatsku i umro je 1945. u rodnom selu.
Nikola Lulić bio je drugi preživjeli, rođen 24. veljače 1883. u selu Konjsko Brdo u Lici. Pobjegao je iz austrijske vojske 1902. i otišao u Ameriku. Živio je u Chisholm, Minnesota i radio u rudniku “Alpena Mine”. U jesen 1911. vratio se u Hrvatsku posjetiti obitelj, ženu Marta i dvoje djece. Budući da je već bio nekoliko godina u Americi, kad je pošao nazad služio je kao neslužbeni vodič drugim iseljenicima koji su mu za uzvrat platili putnu kartu. Ukrcao se na Titanik u Southamptonu i pošao u Minnesotu. Poslije brodoloma, Lulića je sapsila Carpathia, na kojoj je bio velik broj hrvatski mornara.
Mara Osman, 31, udata*, Vagovina, išala je u Harrisburg, Pennsylvania. Poslije brodoloma spasio ju je brod Carpathia. Nakon dolaska u New York (18. lipnja 1912.) otišla je sestri Mrs. Rudolph Paulovich u Steeltonu, Pennsylvania. (*U imigrantskom uredu stoji da je neudata i da je Poljakinja. Gore spomenuti Gnjatović u svojoj pjesmi navodi Maru kao jednu od troje Hrvata koji su preživjeli tragediju Titanika.
Po dolasku u New York, Lulić je umjesto u Minnesotu otišao ujaku Ross-u Rosiniću u Chicago, Illinois. Poslije Prvog svjetskog rata Lulić se vratio u svoj rodni kraj i bavio se poljoprivredom. Ali, kako se od tog nije moglo živjeti, išao je više puta između dva svjetska rata u Francusku kao sezonski radnik.
Lulića žena Marta je umrla dosta rano i on se sam brinio za brojnu djecu iz svoja dva braka. U starijim danima živio je dosta samotno i umro je 1962. u Perušiću, u kući svoje najmlađe kćerke Mare.(*Milan Gnjatović, u pjesmi “Potonuće broda Titanica”/Narodna američka Pjesmarica. St. Louis: Ivan Sikočan, 1913., spominje ga netočno kao Nikola Lukić.)
Hrvati na Titanicu putovali su u kabinama nižih razreda smještenima duboko u unutrašnjosti broda. Titanic je potonuo prije 106 godina, 15. travnja 1912. godine nakon sudara s ledenom santom.
Titanic je krenuo iz luke Southampton na svoje prvo prekooceansko putovanje 10. travnja 1912. U nastojanju da osvoji Plavu vrpcu Atlantika na svom prvom putovanju u New York, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim kursom, sjevernijim od propisanoga, i time zanemario opasnost od sudara s ledenim santama.
Samo četiri dana kasnije, 14. travnja 1912. godine u 23:40, Titanic se pri brzini od 22 čvora sudario sa santom leda, koja ga je i potopila u 2:40. Titanic se prepolovio na dva dijela.
U razgovoru za “Slobodnu Dalmaciju” Zagrepčanin Slobodan Novković, predsjednik Hrvatskog društva “Titanic”Novković govori kako postoje brojne poveznice između “Titanica” i hrvatskih krajeva, tadašnjih provincija na rubu Austro-Ugarske, a vjerojatno najhumanija je uloga 76 naših pomoraca s broda “Carpathia” koji su spašavali brodolomce u noćnoj akciji na oceanskoj pučini.
Dan nakon isplovljavanja “Titanica” iz engleskog Southamptona, “Carpathia” je krenula u suprotnom smjeru, iz New Yorka prema Rijeci, a prvi SOS signal u pomorskoj povijesti njihovo je mirno putovanje pretvorio u legendu.
Junaci s ‘Carpathije’ – Hrvatski članovi posade “Carpathije”, broda koji je do samog početka Prvoga svjetskog rata povezivao Rijeku s New Yorkom, da bi 1918. godine stradao od torpeda, izuma riječke industrije, pokazali su iznimnu požrtvovnost u pomaganju preživjelim putnicima s “Titanica”.
Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je zapanjila tadašnji svijet, bilo je i nekoliko Hrvata i drugih koji su dolazili iz Hrvatske i Bosne-Hercegovine. Od tih, slijedeći su izgubili živote:
Čačić Jago/Grga, 18, neoženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Čačić, Luka, 38, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Čačić, Manda, 21, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.
Čačić, Marija, 30, neudata, Široka Kula, išla u South Chicago, Illinois.
Čalić, Jovo, 17, neoženjen, Breznik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.
Čalić, Petar, 17, neoženjen, Brezik, išao u Sault Ste. Marie, Michigan.
Čor, Bartol, 35, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.
Čor, Ivan, 27, oženjen, Kričina, išao u Great Falls, Montana.
Čor, Ljudevit, 19, oženjen, Kričina, išao u St. Louis, Missouri.
Čulumović, Joso, 17, neoženjen, Lipova Glavica, išao u Hammond, Indiana. (On se ukrcao pod imenom Ećimović.)
Dakić, Branko, 19, Gornji Miholjac, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako su i pronađeni, nisu nikad dentificirani.
Dika, Mirko, 17, neoženjen, Podgora (Crikvenica?), išao u Vancouver, Kanada.
Dimić, Jovan, 42, oženjen, Ostrovica, išao u Red Lodge, Montana.
Draženović, Josip, 33, oženjen, Hrastelnica, išao u New York, NY. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i položeno je u more 21. travnja 1912. Na njegovu tijelu je nađeno: lula, putovnica, krunica, 25 dolara i 5 kruna. (Na jednom mjesu se veli da mu je bilo 30 godina.)
Hendeković, Ignjac, 28, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania. Putuje s Matildom Petranec. Njegovo tijelo je pronašao brod MacKay Bennett i pokopano 10. svibnja 1912. u katoličkom groblju Mount Olivet, Halifax, NS. Na njegovu tijelu je nađeno: nožić, novčanik s 12 dolara u papiru i u manjem novčaniku 72 centa, zatim 2 brodske karte trećeg razreda, broj 349245 za Matildu Petranec i broj 349243 za Toznai!! Hendoković.
Karajić, Milan, 30, oženjen, Vagovina, išao u Youngstown, Ohio.
Orešković, Jelka, 23, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i Marijom Orešković.)
Orešković, Marija, 20, neudata, Konjsko Brdo, išla u South Chicago, Illinois. (Putuje s Lukom i Jelkom Orešković. Marijna majka je kasnije primila Ł50 od Mansion House Titanic Relief Fund.)
Orešković, Luka, 20, oženjen, Konjsko Brdo, išao u South Chicago, Illinois. (Putuje s Marijom i Jelkom Orešković.)
Pavlović, Štefo, 32, oženjen, Vagovina, išao u Harrisburg, Pennsylvania.
Petranec, Matilda, 28, udovica, Vagovina, išla u Harrisburg, Pennsylvania. (Putuje sa Ignjacom Hendeković. Njezina putna karta je pronađena na tijelu g. Hendekovića.
Pocrnić, Mate, 17, neoženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Pocrnić, Tomo, 24, oženjen, Bukovac, išao u South Chicago, Illinois. (Nekad je pisan i kao “Pacruic”, “Pecruic” i “Pokrnic”.)
Smiljanić, Mile, 37, Pisač kod Udbine, nije poznato u koje mjesto je išao. Njegovi posmrtni ostaci, ako su bili i pronađeni, nisu nikad dentificirani.
Stanković, Ivan, 33, neoženjen, Galgovo, išao u New York, New York. Na webu se može naći da je Stanković već prije bio u Americi, vradio se doma samo radi sređivanja papira oko imovine svoje pokojen žene i na povratku u Ameriku izgubio je život.
Strilić, Ivan, 27, oženjen, Široka Kula, išao u South Chicago, Illinois.
Turčin, Stjepan, 36, oženjen, Bratina, išao u Youngstown, Ohio.
Ovom popisu možemo dodati i ime svećenika benedektinca Josipa Perušića (Josef Peruschitz) koji je rođen 1871. u Njemačkoj (Bavarska) ali hrvatskog je podrijetla. On je putovao u Minnesotu da bi preuzeo dužnost ravnatelja tamošnje srednje škole. Poznato je da je odbio ući u čamac za spasavanje da bi dao prednost suputnicima da spase život.
