Gotovo dvadeset godina prije nego što je pjesma Horvatska domovina objavljena u desetom broju Gajeve ‘Danice’, pisac Antun Mihanović u Beču je 1815. godine objavio jednu malenu ali važnu knjižicu. Zvala se ‘Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku’ i udarila je temelj ilirskom pokretu.
Rođen u Novim dvorima kraj Klanjca u obitelji zagrebačkoga posjednika Matije Mihanovića i Justine Kušević 10. lipnja 1796 godine. Antun Mihanović neprolaznu slavu stekao je pjesmom ‘Horvatska domovina’ iz koje su uzeti stihovi koji su krajem 19. stoljeća postali hrvatskom himnom. No, u vrijeme izdavanja spomenute knjižice imao je samo 19 godina i kao pravnik u Italiji je obnašao dužnost vojnog suca.
Mihanović je tamo došao u kontakt s raspravom Ogled o potrebi pisanja na vlastitom jeziku (Saggio sopra la necessità di scrivere nella propria lingua, 1750) talijanskoga književnika F. Algarottija i po svemu sudeći ostao inspiriran idejom kako treba koristiti jezik zemlje u kojoj je netko rođen.
Tako je i nastala knjižica ‘Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku’, vođena idejom kako je jezik stvarna jezgra identiteta nekog naroda. Jedan jedini primjerak danas je sačuvan u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici i u njoj između ostalog piše i da se svi jezici kako kažu „vbogi narađuju, a trudom obogatiju“.
Rođenje ideje
Njome je Mihanović dvadeset godina prije Ljudevita Gaja zapravo najavio hrvatske preporodne težnje i tako najavio formiranje Hrvatskog narodnog preporda. Drugim riječima, Mihanović je dao ideju, a povijesna vrela rado bilježe kako je ponekad samo ideja i nužna kako bi povijest skrenula potpuno nepredviđenim smjerom.
Hrvatski književni povjesničar Antun Barac za to razdoblje napisao je kako je to vrijeme (…) kad je u hrvatskoj književnosti vladala pustoš, a u hrvatskoj javnosti nemar prema hrvatskom jeziku. Njome je htio razbuditi narodni ponos i svijest, da samo na vlastitom jeziku čovjek može izreći sve, što želi. Istaknuto je, da se do izražajnog savršenstva može razviti samo jezik kojim narod i govori i piše. Dokazivao je koliko snage moraju izgubiti ljudi koji su prisiljeni učiti strane jezike. Tvrdio je da se samo na materinskoj riječi može stvarati prava kultura i suzbijati praznovjerje i zaostalost. I njegovi su pogledi obuhvatili cijelo slavenstvo, ali su se u prvom redu zaustavljali na hrvatskomu narodu.
Mihanović je istraživao, otkrivao te strastveno prikupljao stare listine i rukopise, rijetke knjige i drugu spomeničku građu. Tako je 1819. godine u Veneciji pronašao izgubljeni rukopis Gundulićeva Osmana pa je objavio proglas Znanostih i narodnoga jezika prijateljom o potrebi njegova izdavanja. Na Svetoj Gori pronašao je Zografsko evanđelje i tzv. Mihanovićev odlomak.
Pisao je ljubavne i domoljubne pjesme, no tijekom života ih je napisao samo dvadesetak. Među njima i Horvatsku domovinu, koji je napisao u staroj guvernerovoj palači u Rijeci.
Tiskana je u Danici 1835. godine, koja je poslije pod nazivom Lijepa naša postala hrvatskom himnom.
Mihanović je u posljednjim godinama diplomatske službe često pobolijevao i više puta tražio bolovanje i godišnji odmor, koji nije koristio 18 godina. Umirovljen je 1858. godine kao ministarski savjetnik i od tada je do smrti živio u Novim Dvorima, mjestu gdje je i rođen.
