fbpx
Temelje moćne Bijele stijene udarili su templari, stoljećima je dominirala i ostala zabilježena u pismima Barbare Zrinski
Dvorci i nasljeđe

Temelje moćne Bijele stijene udarili su templari, stoljećima je dominirala i ostala zabilježena u pismima Barbare Zrinski

23.09.2018. Ivana Horvatek

Na zapadnim obroncima Psunja, na cesti koja od Okučana vodi prema Lipiku, nalazi se selo Bijela Stijena, a iznad njega ostaci istoimene utvrde koja je svojevremeno bila dom plemkinje Barbare Frankopan. Riječ je o jednoj od najstarijih srednjovjekovnih gradina u Slavoniji kojoj je gravitiralo oko 50-ak naselja, a bilo je i poznato trgovište.

Poznata u starim dokumentima i pod mađarskim imenom Ferjerkö, Bijela Stijena prvi se put spominje 1231. godine. U srednjem vijeku cijelo to područje sve do Save (tzv. Zemlje Ljesnica i Račeša) darovao je kralj Andrija II. redu templara 1210. godine.

Pretpostavlja se da su oni izgradili ovu tvrđavu ovalnog oblika, u koju se ulazilo s južne strane preko pokretnog mosta u četvrtastoj branič-kuli a koja je na suprotnoj strani imala još dvije ovalne kule uklopljene u obrambene zidove.

 

Foto: Zračni snimak srednjovjekovne utvrde Bijela Stijena/Muzej Nova Gradiška

U neposrednoj blizini vjerojatno se nalazila i templarska opatija jer je sve do naših dana u crkvenoj hijerarhiji sačuvan naziv opata Sv. Marije de Bela Stena. U 14. i 15. stoljeću mijenjaju se vlasnici grada i posjeda: Tiboldovići- Zemče, Kaštelanovići i drugi.

Kralj Matija Korvin darovao je 1476. godine Bijelu Stijenu srpskom despotu Zmaju Ognjenom Vuku Greguroviću, mužu Barbare Frankopan. Naziv “Zmaj Ognjeni Vuk” dobio je radi svoje smionosti u borbi s Turcima. S Barbarom nije imao djece, ali se o njoj osobito brinuo i iskazivao joj veliku nježnost i ljubav.

Za slučaj da ga ona nadživi, htio ju je materijalno osigurati. Stoga joj je, uz prethodno kraljevo dopuštenje, 3.svibnja 1482. darovao utvrdu Bijelu Stijenu s područjem Totuševina gdje je bilo više od stotinu sela.

Zmaj Ognjeni Vuk

“Despotica Barbara”, kako su je zvali za života njezina muža, doista je nadživjela svoga supruga. Nakon njegove smrti (1485.) nastavila je živjeti na dvoru u Bijeloj Stijeni, koji je navodno bio raskošno uređen. Kasnije se udala za Franju Berislavića Grabarskog, poznatog hrvatskog plemića. Kada joj se zdravstveno stanje pogoršalo, mađarski kralj Ivaniš Korvin, boraveći u Zagrebu, 24. veljače 1504. prenio je na Barbaru, zakonito pravo na sve posjede koje je ranije uživao njezin prvi muž . Među njima je bila i Bijela Stijena.

Ostavština Barbare Zrinske

Postoji arhivska građa gdje se spominju Barbarina pisma s Bijele Stijene, njezina ostavština, relikvijari koje je poklonila trsatskoj Gospi oko 1505. godine. Dio svoje ostavštine namijenila je svojoj rođakinji koja je bila udana za Ivaniša Korvina.

Do dolaska Turaka Bijelom Stijenom su gospodarili još i Berislavići, Keglevići i Banfyji. Kraj oko Bijele Stijene Turci su sustavno pustošili, a Gazi Husrev-beg je 1530. iz tog kraja odveo više od 10.000 zarobljenika. Vojska Murat-bega i Ulama-paše zauzela je Bijelu Stijenu 1543. gotovo bez borbe.

U 16. i 17. stoljeću utvrda je bila jako tursko uporište sa 170 vojnika, a postojala je i džamija. Slavonski hajduci, braća Marko i Mato Lapsanović, osvojili su je nakratko 1600., a tek 1685. godine banska vojska osvaja grad zahvaljujući junaštvu hajduka Franje Ilinića. On se prije napada uvukao u grad, turskom begu odjekao glavu i objesio je na zidine grada. Uplašeni Turci napustili su Bijelu Stijenu i povukli se preko Save.

Zbog nedostatka vojnika utvrdu je 1688. razrušio general Aenea Caprara. Od tada utvrda ostaje napuštena te su danas vidljive samo ruševine nekada veličanstvene utvrde. Na okalitetu se od 2011. provode konzervatorsko – arheološka istraživanja.

Đurić, Feletar: Stari gradovi, dvorci i crkve

Marija Šercer: Žene Frankopanke