Ponos ratne mornarice Austro-Ugarske, bojni brod SMS Viribus Unitis nakon raspada Monarhije svečano je predan Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Bilo je to 31. listopada 1918. godine. i Prvi svjetski rat već je bio završen.
Ali već sljedećeg jutra, u ranu zoru, talijanski su diverzanti uspjeli ući u pulsku luku na jahaćem torpedu, postaviti minu na bok Viribus Unitisa, koji je bio pod hrvatskom zastavom nepunih 14 sati, i potopiti ga. Poginulo je oko 400 mornara, s njima i admiral Janko Vuković Podkapelski.
Poznati su to podaci o sudbini bojnog broda Viribus Unitis, no relativno je nepoznata priča koja se odigravala od trenutka kada su dva talijanska diverzanta postavili minu uz bok moćnog broda sve da bi potom bili ulovljeni i dovedeni na palubu broda koji su namjerili uništiti.
Viribus Unitis čije ime znači “Zajedničkim snagama” što je bio osobni moto cara Franje Josipa, sagrađen je u sklopu programa gradnje flote K. u. K. Kriegsmarine iz 1910. godine kojim su bila predviđena četiri dreadnoughta klase Tegetthoff. Oni su bili odgovor na talijanski dreadnought Dante Alighieri.
Bili su to Viribus Unitis, Tegetthoff i Prinz Ezgen, građeni u Trstu, a stavljeni u službu od 1912. do 1914. godine, a četvrti Szent Istvan, građen u Rijeci, dovršen je tek u ljeto 1915. godine u pulskom Arsenalu, gdje je dotegljen iz riječkog brodogradilišta.
Ti brodovi bili su najmoćniji predstavnici brodskog topništva – s najvećim kalibrom u ratnim mornaricama toga doba. Bili su i simboli moći mornarice, pa tako i Države.
Klasa Tegetthoff bila je dobra za vođenje pomorskih bitaka, ali vrlo osjetljivi na pogotke ispod vodene crte, što je pokazalo potapanje Szent Istvana kod otoka Premude polovicom 1918. godine, a nekoliko mjeseci poslije i Viribus Unitisa u pulskoj luci.
Diverzanti Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci postupali su po ranije planiranoj misiji i nakon nekoliko sait probijanja kroz prepreke stigli su do Viribus Unitisa i na njega pričvrstili minu koju su tempirali da eksplodira u 6:30 sati.
Nedugo potom, osvijetlio ih je jedan od reflektora te su brzom akcijom snaga sigurnosti uhvaćeni i izvučeni na palubu Viribus Unitisa. Tamo su doznali da brod više ne vije zastavu Austro-Ugarske.
Tako su priznali su da je na brod postavljena mina, pa je admiral Vuković zapovjedio hitno napuštanje broda. Rosetti i Paolucci su, koristeći paniku koja je nastala, skočili s broda u more ali ih je tamo uhvatila grupa ljutitih mornara te ih ponovno vratila na Viribus Unitis.
Mislili su da ih žele prisiliti da potonu s brodom kojeg su potopili no kako i nakon 6.30 mina nije eksplodirala, posada je mislila da je nešto pošlo po krivu pa su se polako počeli vraćati na brod, ali u 6.44 odjeknula je eksplozija i brod je počeo tonuti.
Što se dogodilo potom, predmet je svjedočanstava i različitih tumačenja, no poznata je jedna informacija koja se dogodila nekoliko godina kasnije. Dva talijanska diverzanta koji su potopili Viribus Unitis saznali da je obitelj admirala Vukovića u teškom financijskom stanju te su novčanu nagradu koji su zbog uništenja broda dobili donirali obitelji i tako omogućili sinu admirala Vukovića da završi studij medicine.
Taj detalj i baca novo svjetlo na događanja na palubi i okolnosti pogibije kapetana Vukovića. Prema jednoj od njih umjesto da skoči u more kapetan Vuković otišaoj e prema provi broda vidjeti ima li još mornara.
Dok su ostali napuštali brod on je, miran i staložen, pomogao Rosettiju i Paolucciju napustiti brod isprativši ih stiskom ruke, a upravo Paolucci je kasnije izjavio da je kapetan Vuković, nakon što se popeo na kobilicu prevrnutog broda, u zadnji čas skočio u more te ga je prilikom pokušaja plivanja prema obali u glavu pogodila jedna otkinuta gred
Kapetan Janko Pl. Vuković do zadnjeg trenutka je, kako i priliči svakom pravom kapetanu, ostao na brodu koji tone a svojim činom spašavanja dvojice protivnika koji su potonuće broda i uzrokovali pokazao je u povijesti rijetko viđeno viteštvo.
U 7.10 sati, prvi ratni brod pod hrvatskom zastavom potonuo je zajedno s prvim hrvatskim admiralom nove mornarice. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, a u njegovu čast u Puli je podignut spomenik.
Rossetti i Paolucci su nakon rata od talijanske vlade za ovaj pothvat nagrađeni iznosom od 650000 lira (2% procijenjene vrijednosti broda) koje su, saznavši za njihovo teško financijsko stanje, darovali obitelji pok. Janka Pl. Vukovića, novac što je njegovom sinu omogućilo studij medicine, koji je uspješno završio.
