in

Tri desetljeća poslije opsade Sigeta, svađa fratra i bega dovela je do bitke koja je označila početak stoljetnog otpora Turcima

Foto: planinarimo.info/Martina Šega

Utvrda Vrhovci je smještena na jednom istaknutom vrhu (433 metra) i s nje se pruža lijep pogled na jug prema Bosni i na sjever prema Požegi. Prvi put se spominje 1444. godine kao zaštitnica Slavonske Požege, a manje je poznato, da se “repriza” sigetske bitke (1566.), ali manjih razmjera dogodila trideset godina kasnije pod bedemima ove srednjovjekovne utvrde.

Foto: Ruševine Vrhovaca, srednjovjekovnoga grada n Požeškoj gori

“Slavonski Siget”

Bilo je to 15. travnja 1596. godine, kada je turski zapovjednik Vrhovačkog grada Ismail-beg u posjet pozvao franjevačkog provincijala iz Požege, fra Grgura Masnovića.

On se odazvao pozivu i stigao u Vrhovce u pratnji prijatelja Vida Kovačevića. Za vrijeme razgovora beg se narugao fratru onim poznatim riječima koje su Turci podrugljivo pripisivali franjevcima: “Kamo Turci s ćordom, tamo fratri s torbom”.

Kako je Masnović prešao preko te rugalice, beg je i dalje sve više vrijeđao. Došlo je do svađe u kojoj je beg potegao sablju da sasiječe fratra.

Međutim, Vid Kovačević bio je brži, oduzeo je begu sablju i jednim mu zamahom odsjekao desnu ruku. Na begovo zapomaganje sluge, koji su bili domaći sinovi, nisu pozvali turske vojnike, nego su se priklonili Masnoviću i Kovačeviću.

Dolazi do pobune u kojoj je beg ubijen, a turska posada savladaana. Kako je još bio dan, odlučili su napustiti grad noću, da ne bi kojeg Turčina susreli na putu za Požegu. Nisu ni slutili da je jedan vojnik ipak pobjegao i to ravno u Požegu paši te ga izvijestio o krvoproliću u Vrhovcu. Turci su bili brži i prije mraka pašin sin Husein opkolio je grad s većim brojem Turaka u namjeri da opsadom izgladni pobunjenike.

Nakon petnaest dana braniteljima je ponestalo hrane i trebalo je nešto učiniti. Trojica među priklonjenim braniteljima, Juračić, Tomašević i Ilčić, predložili su Kovačeviću da bi se oni noću provukli kroz turske straže i ubili Huseina. To bi Turke sigurno prisililo da se barem privremeno povuku pa bi to bila dobra prilika za bijeg iz tvrđave.

Prijedlog je bio prihvaćen i trojica junaka uspjela su u svojem naumu. Naime, ugušili su Huseina u šatoru i dovukli ga u tvrđavu. Kada je svanulo jutro, Turci su ugledali glavu svog zapovjednika nabijenu na kolac i istaknutu na kulu. Umjesto da se povuku, poslali su paši u Požegu vijest o smrti njegovog sina.

Ogorčeni paša krenuo je na Vrhovce sa 400 vojnika željan osvete. Počeo je turski juriš za jurišom. Kada su branitelji vidjeli da se više neće moćo odupirati moćnijim Turcima, odlučili su se na proboj, na junačku smrt. Vid Kovačević izašao je na čelo svoje male čete branitelja, za koju kronika kaže da ih nije bilo više od 40, i krenuo u napad.

Najveće junaštvo pokazao je opet Juračić koji si je sabljom prokrčio put do paše, srušio ga s konja i ubio. Ali i on je pao pod turskom sabljom. Bila je to očajnička i neravnopravna bitka što pokazuje i podatak da je ta šaka junaka pobila oko 300 Turaka.

Bitka kod Vrhovaca odjeknula je Slavonijom- porobljenom i onom što je ostala na banskoj strani. Ona je označila početak stoljetne borbe protiv Turaka. Ostaci tog “Slavonskog Sigeta” nalaze se iznad sela Gradski Vrhovci, oko šest kilometara jugozapadno od Požege.

Od starog je grada sačuvano vrlo malo. Međutim, njegove ruševine ipak omogućavaju da se uoči veličina tvrđave. Utvrda je bila pravokutnog oblika. Imala je jednu branić kulu, koja je bila okrugla, te posebno utvrđeno predvorje koje je otežavalo prilaz gradu.

Sada su sačuvani samo ostaci kule od visine od oko osam metara te jedna dobro sačuvana topovska strijelnica. Prvi spomen utvrde povezan je s 1444. godinom, kada jje to utvrda zaštitnica Požege. Turci je osvajaju 1537. godine i u njoj je turska posada na čelu sa zapovjednikom (dizdarom). Popisivači Slavonije poslije izgona Turaka opisuju 1702. godine vrhovačku utvrdu kao napuštenu, razvaljenu gradinu.

izvor: Tomislav Đurić, Dragutin Feletar, Stari gradovi, dvorci i crkve

“Kume, uzdaj se u se i u svoje kljuse!” pisalo je tog proljeća u Podravskom ježu, prvom humorističnom listu na hrvatskom

Drevni vučarski i vukarski obredi danas su gotovo pa iščezli, a svrha im je bila otjerati, ubiti ili udobrovoljiti vukove