Jedan od najvrednijih hrvatskih dvoraca kasnobaroknog razdoblja, Golubovec u Donjoj Stubici posjeduje visoku arhitektonsku, povijesnu i ambijentalnu vrijednost.
Dvorac je dala izgraditi grofica Regina Drašković, a proglašen je kulturnim i prirodnim dobrom nacionalnog značenja. Pripada tipu višekrilnih dvoraca prepoznatljiva „U“ tlocrtna oblika.
U povijesti Hrvatskog zagorja, Donja Stubica je ostavila poseban trag, najviše zbog Matije Gupca i seljačke bune 1573. godine, ali također i zbog dvoraca i kurija kojih je u stubičkom kraju bilo poprilično.
U Donjoj Stubici se već 1209. godine spominje tvrđava u povelji kralja Andrije II. Od 13. do 15. stoljeća Stubica je pripadala plemenu Aka, grani Arlanda I. Polovicu kaštela Stubice i Susedgrada kupio je 1564. godine ugarski plemić Franjo Tahy od dotadašnjeg vlasnika Andrije Batora.
Donjostubička utvrda bila je razrušena u seljačkoj buni, pa je otada sve više propadala dok je Regina Drašković, rođena Domjanić, potkraj 1790. godine nije dala porušiti i izgradila barokni dvorac Stubički Golubovec.
U popisu gospodarskih imanja Regine Drašković iz 1783. godine spominju se vrtovi oko kurije (locus curialis) veliki tri jutra. Da je Regina Drašković preuredila kuriju i pretvorila je u dvorac govori godina 1800. koja je uklesana na klupčici stubišne ograde.
Već 1804. godine njezini nasljednici prodaju ga biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, začetniku zagrebačkog perivoja Maksimir, koji dvorac obnavlja.
Vrhovac kupuje i posjed Donji Golubovec, kuriju s manjim gospodarstvenim zgradama, smještenu u blizini dvorca. Posjed dograđuje gospodarstvenim zgradama i pretvara u majur dvorca Golubovec. Tada su započeli i radovi na uređenju perivoja. U Vrhovčevo vrijeme glavni ulaz u dvorac bio je sa sjevera, iz perivoja.
Nakon njegove smrti i promjenom vlasnika, dvorac doživljava stagnaciju, sve dok u njegov posjed se dolazi barun Levin Rauch koji ga obnavlja i unaprijeđuje.
Proširio je perivoj, a gospodarske objekte i vrt premjestio istočno od dvorca, zatvorio pristup dvorcu sa sjevera i otvorio novi put sa zapada preko mosta iznad novoizgrađenih jezera. Upravo je za Raucha majur doživio najveći procvat te se takav zadržao sve do sredine 20. stoljeća kada je počeo propadati.
Dvorac i perivoj preživjeli su Drugi svjetski rat bez oštećenja. Čak su 1944. godine obnovljene sve fasade dvoraca. Dvorac je trokrilan, u obliku slova U te svojom tlocrtnom organizacijom vrlo sliči obližnjem dvorcu Oroslavje donje, izgrađenom prije Golubovca.
Od 1945. do danas dvorac je promijenio mnoge korisnike. Do 1952. godine u njemu je bila niža partijska škola, zatim je šest godina bio prazan, a 1958. godine u njemu je bio smješten dječji dom. Te se godine počelo osnivati odmaralište, koje nikada nije osnovano.
Od 1960. perivojem upravlja šumarija, a dvorcem i gospodarskim zgradama koristi se peradarska farma. Godine 1969. općina dodjeljuje dvorac Povijesnom muzeju Hrvatske iz Zagreba koji se njime koristi do 1978. godine, kada je iz Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu premještena u dvorac kajkavska biblioteka.
U veljači 1989. godine u dvorcu je osnovano društvo “Kajkaviana” kao društvena organizacija građana čiji je cilj čuvanje i prezentiranje hrvatske kajkavske kulturne baštine.
Od 1996. g. društvo otvara vrata dvorca posjetiteljima i od tada se u njemu održavaju koncerti, književne večeri, simpoziji, izložbe i druga događanja. Danas, želja je Krapinsko – zagorske županije i Grada Donja Stubica dvorac pretvoriti u znanstveno – edukativni centar.
