fbpx
Uz bilješku o okrutnom pakleničkom kiklopu pjesnik je zapisao: “Ne znam kako se priča slična Odisejevoj našla u tom velebitskom kraju…”
Ilustracija
Mitovi i legende

Uz bilješku o okrutnom pakleničkom kiklopu pjesnik je zapisao: “Ne znam kako se priča slična Odisejevoj našla u tom velebitskom kraju…”

21.10.2018. Ured za blaga i misterije

Nacionalni park Paklenica na Velebitu obiluje brojnim krškim reljefnim oblicima, među kojima su vrlo značajne špilje i jame. Prvi pisani podatci o istraživanjima speleoloških objekata na području Parka potječu iz 19.st., a povezani su sa sakupljanjem i istraživanjem špiljskih kukaca.

Do drugog svjetskog rata istražen je manji broj špilja na prostoru Parka, a nakon njega i proglašenja Paklenice Nacionalnim parkom istraživanja se provode kontinuirano s manjim ili većim intenzitetom.

Cijela površina koju čine Mala i Velika Paklenica zauzima 3657 hektara. Među najpoznatijim špiljama je Mahnita ili Manita pećina (dužine od 175 metara) koja slovi za jednu od najljepših špilja Parka s mnoštvom špiljskih ukrasa.

Ova i druge špilje još od davnih dana izazivale su strah i znatiželju ljudi pa ne čudi da su na ovom prostoru nastale brojne priče i legende.

Tako je nastala i legenda o jednookom divu koja neodoljivo podsjeća na Odisejev susret s jednookim divom kiklopom Polifemom, kojeg je Odisej prevarom oslijepio.

Legendu je zapisao Vladislav Vežić, hrvatski pjesnik koji je rođen u Selinama 1825. godine, gdje se ona i prepričava. Objavio ju je 1847. godine s komentarom kako ni sam ne zna kako se takva priča slična Odisejevoj mogla naći u tom velebitskom kraju.

Legenda o divu iz Paklenice

U Paklenici je bila jedna pećina u kojoj je živio gorostasni jednooki divlji čovjek. Obrve su mu bile dugačke do pupka, a trepavice do koljena. Imao je dvije velike ruke poput lopata, usta kao otvor od peći i bio je pokriven crvenim dlakama kao medvjed.

Kad bi zaviknuo, tresla bi se brda i doline, kukci bi padali, zemlja se rastvarala, životinje su se od straha tresle i skakale niz velebitske litice. Ovo jednooko čudovište najviše je volio loviti i jesti ljudska bića, no imao je i svoju stoku koju je čuvao.

Jednog dana do ove velebitske strmine došlo je nekoliko lovaca iz stranih zemalja ne znajući ništa o čudovišnom divu. Naišli su na njegovu pećinu i ušli u nju kako bi se ugrijali jer su vidjeli vatru i pomislili da je od pastira.

Foto: Manita peć/np-paklenica.hr

Kada su ušli, stisnuli su se oko vatre i pripekli jednu divokozu. Čim su se lovci opustili, na ulazu u pećinu pojavio se div koji je zaurlao čim je vidio nepozvane goste u svojem domu. Zatvorio je izlaz iz pećine velikim kamenom i počeo je divljati. Jednog od lovaca ubio je šakama, a komade tijela postavio na žeravicu. Čim se najeo, utonuo je u san.

Uplašeni lovci počeli su tražiti nekakav izlaz kako bi izbjegli strašnu smrt. Odlučili su se na očajnički potez. Uzeli su goruću kladu, zaoštrili je i zabili divu u njegovo jedino oko. Kad je div skočio, počeo je ganjati lovce po pećini, ali bezuspješno.

Kako bi ih ulovio na izlazu, pomaknuo je kamen s ulaza. No, pametni lovci, uhvatili su se rukama i nogama pod trbuh ovnovima, koje je div držao u pećini, koji su ih iznijeli iz pećine.

I tako su bili spašeni. A oslijepljeni div toliko je jaukao i urlikao od boli da se pećina počela rušiti i na kraju ga do kraja zatrpala.

izvor: Tomislav Đurić- Legende puka hrvatskoga