in

Vedovnjaci, ti dobri starci bili su zaštitnici sela koji su liječili ljude i razgovarali s vilama, a danas postoje samo u drevnim pričama

Vedovnjaci su starci duge bijele brade, u bijelim ogrtačima koji su, hodajući od sela do sela, pomagali ljudima oslanjajući se na svoju mudrost. Razgovarali su s vilama, pretvarali se u bikove i borili za svoju župu s nasilnim Vedovnjakima iz drugih sela. Čuvali su prirodu od tuče i vjetra ili od suše te liječili stanovnike. U Turopolju su ih zvali Moguti te je do danas ostala poslovica: Občuvaj nas Bog i naši Moguti!

Kazivanja o starcima nadnaravnih moći zabilježio je glumac i pisac Vid Balog koji, između ostalog, objašnjava kako su ih ljudi držali za svete osobe koje su znale razgovarati sa vilama, rastjeravati tuču i braniti čitava sela od kojekakvih napasti.

“Stari Krtezi, na našemu ne, so imali negda jeno dete, a za onda so bili Vedovnjaki te, imali so brade doge i bele gunje, ali scufano, to so i bokci bili, jeden je dohađal k nam spat v štalo, o je krave vračil, razmel je kaj se maršina (stoka) spominja…. No, svet ga jako poštuval, kajkada, bili so bokci, ali svet im je navek daval sakaj..

(Kaj so bili dva?)

Ja sem poznavala tri, a jeden neje dohađal k nam nego Davidovem, no vašem…ov je prvi hmrl, pak je došel drugi.

(No, a kaj je bilo to pri Krtezu?)

Aje, to ne bilo za mojega veka, to dete se narodilo pak so zvali Vedovnjaka kaj bo došel slušat pod oblok kaj mu budu Suđenice (vile) odsodile, detetu, ne…Tak so plaćali Vedovnjaka, aon je čepel pod oblokom celo noč. Rano je onda išel povedat (Ujutro im je kazivao)- veli da bo dete i zdravo i kreposno, ali da bo v sedmom letu preminolo na vodi. Kajdar, došlo je sedmo leto, a te dečec…. ja mislim da se Bartol zval…. sigurno se zval Bartol…. te so stari Krtezi sega dvora zaprli, deli deske na kopanjo i na zdenec i nikam detetu… i dok bi išli na obed te se je dečec pobral nekak na daske kaj so deli na zdenec i tam je zaspal. Tak kak so Suđenice odsodile…. ne moći sudbini pobeći.

(A kaj so te Vedovnjaki delali još)

A sakaj, oni so se mogli z vilam spominjati i slagati točo, onda što bi je podvoril so točo rasteravali…. pak ni den denes nema toče pri nas.

(Nema denes ni Vedovnjakov!)

Kaj ne bi bilo, samo kaj mi ne znamo, oni naša sela brane.

(A otkod so bili Vedovnjaki?)

Ha, od Drnja(Gotalovo, Sigetec, veliki dio Gole, Otočku, Botovo i Drnje nastanjuje stanovništvo koje se i danas smatra jednim rodom), mi i Drnjaci smo jedno, tak je te drnjanski i za Sigetec i za nas…. mi smo jena kakti opčina. Je, sakaj so znali.

(To su bili Copernjaki?)

Kaj z tebe pripoveda, kakvi coprnjaki? Coprnjaki so vražji, a ovo je na pomoć kaj so svetu bili, samo na pomoć… Oni su i pisali zapise, molitvice, pak smo to pri hiži molili, ovak je, čekaj, išlo:

Vu ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Bog sveti i Majka Marija, i sveci Božji

od ove hiže otpelajte sako zlo i nevolo,

napast i nesnago, da bo mir prebival,

zdraviče i veseliče na celu družinu…

…. ja ve dale ne znam, ali na dogo je to bilo, bil je rat pak smo zgubili te papere…”

Foto: ilustracija

Kazivanja o Vedovnjakima iz mađarske Podravine zapisao je i etnograf Đuro Franković:

“Čuvo sam da ti vedovnjaki ido na granicu i tamo se pretvorijo u bike. I onda se počmejo tuč, i koji kojeg proganja, onaj tamo, u no selo, ide na sastanak.”

“Vedovnjak je bio u Starinu i stari Ferkov. A on bi uvek zvao okolo sebe decu. Bi kazo:

-Ote, deco, vama će dedo Ferkov puno pripovedat. Još je bilo pred starim ratom, a on je kazo:

-Sedite oko mene. Četrnaeste godine bude veliki rat. Ote, male, vi bute to sve dočekale. Budete vidle kaki bu veliki rat. Budo letele mašine više glave u oblaku. Mašine budo letele.

I taj se stari često pretvorio u bika. On bi zišo na spašnjik i tamo bi se stepo i pretvorio bi se u biku. Bili so dva u Starinu. I on je kazo uvek da dok bude on žiiv, ne bo led potuko selo. On je bio veliki Vedovnjak. Z njim se nitko nije begeneo divanit.”

Doktor znanosti Luka Šešo u svojoj knjizi Kulturni bestijarij donosi podatke o ljudima sličnih osobina kao podravski Vedovnjaki kao što su Krsniki iz Istre i primorskih strana, zatim Moguti u Turopolju, gdje narod moli: Čuvaj nas Bog i naši moguti, zatim Zduhači u Bosni i Hercegovini, Vjedogonje južno od Dubrovnika, Vrimenjaci u Lici itd…

Prema gore navedenom možemo zaključiti da su Vedovnjaci do nedavna kročili hrvatskim krajevima. Oni su drugačiji od copernjaka ili copernica jer su za razliku od mnogih vještica bili vrlo poštovani. Međusobno su se borili u obličju bijelog i crnog bika, a da bi pomogli svojem kraju. Glavna im je zadaća bila stvaranje kiše ili rastjerivanje tuče. Razumijeli su jezik životinja te mogli proricati sudbinu.

Djelovanje Vedovnjaka bilo je vrlo cijenjeno i ljudi su im plaćali u hrani ili novcu po selima koja su pohodili. Zarasli u brade i obučeni u neugledne canjke , sa štapom u rukama, lutalice ili siromasi nevjerojatno su nalikovali na legende o Merlinu Anglosaksonaca ili druidima u Kelta. Prema Balogu, postoji mogućnost da je postojala čitava skupina organiziranih seoskih vračeva koji su djelovali na način davnih poganskih žreca ili posvećenih ljudi.

Kako je to bilo biti kmet? Dobrodošli u tlaku, zemaljski gospodar uzima vam pomalo od svega, a na vaš račun ponekad organizira svadbu

Zdravstvo 18. stoljeća: ružmarinovo ulje bilo je glavna prevencija, liječnik je bio rijetkost, a epidemije kuge kosile su narod