fbpx
Željni moći, bogatstva, ljubavi i besmrtnosti, izgovarali su zabranjeno, sklapali paktove i prisiljavali nadnaravno na djelovanje
Ilustracija
Ritam vremena

Željni moći, bogatstva, ljubavi i besmrtnosti, izgovarali su zabranjeno, sklapali paktove i prisiljavali nadnaravno na djelovanje

29.01.2019. Ured za blaga i misterije

Pojedini istarski stanovnici u 19. stoljeću prakticirali su magiju kako bi pokušali premostiti svakodnevne nedaće. Magijskim radnjama – poput kuhanja crne mačke u ponoć- „prisiljavali” su nadnaravna bića na djelovanje da bi si osigurali zdravlje, besmrtnost, bogatstvo, zadovoljili svoju požudu i seksualnost te se učinkovito osvetili mrskim osobama.

O magijskim radnjama stanovnika Istre pisao je u svojim radovima etnolog Luka Šešo osvrćući se na rukopise Stjepana Žiže Običaji hrvatskog naroda Istre i Josipa Ptašinskoga Narodni život Hrvata i Slovenaca u Istri koji su nastali krajem 19. stoljeća te opisuju magijske radnje istarskih stanovnika s početka stoljeća.

Iz njih saznajemo da su magijske radnje, kojima su istarski seljaci pribjegavali, bile usmjerene na zagorčavanje života drugih, na krađu, osvetu ili samo vlastitu ugodu i probitak pri čemu se praktikanti nisu ustručavali u pomoć zvati tamne, nadnaravne sile.

Iako je to značilo kršenje najsvetijih vrijednosti kršćanske vjere ili osudu na vječni pakleni oganj, neki su ipak odlučili magijskim radnjama rješavati životne “probleme” i zadovoljavati svoje želje. No, magijske radnje nisu bile dijelom svakodnevice svih ili barem većega broja stanovnika Istre već je riječ o djelima pojedinaca i manjih skupina iz ruralnih krajeva.

Osveta iz ljubavi

Najveći broj magijskih radnji u to vrijeme bio je vezan za sukob s mrskim osobama. Supružnici koji se nisu međusobno trpjeli, zavađeni susjedi ili djevojke i mladići povrijeđeni u ljubavi najčešće su se odlučivali za ovaj tip nadnaravnoga zlodjela. Osveta ili sukob najčešće je podrazumijevao vršenje magijskih radnji kojima bi se oponentima nastojao pomutiti razum. Kako bi to postigli, ljudi su o ponoći kuhali crnoga mačka čiji bi mozak potom stavljali u jelo onoga kojega su željeli učiniti ludim.

Drugi način osvete podrazumijevao je opasne magijske radnje kojima su sklonije bile žene željne osvete nakon svađe sa suparnicom. Povrijeđena strana uzela bi posvećenu svijeću, užgala ju i okrenula gorjeti naopačke govoreći: “Kako od ove svijeće kaplje vosak, tako neka od tebe kapa meso.” Žena na koju je bio usmjeren taj čin navodno bi ubrzo teško oboljela. S nje bi se otkidalo meso i istekla sva krv te bi na kraju preminula. Međutim, ova čarolija bila je opasna i za samu praktikanticu. Naime, ako je u svađi, koja je prethodila cijelome procesu, kriva bila osoba koja je vršila magijsku radnju, tada bi ona bila zahvaćena činima te bi umrla u teškim mukama.

Netrpeljivost i osvetoljubivost očituju se i u magijskoj radnji pod nazivom kljuka, koju opisuju i Josip Ptašinski i Stjepan Žiža. Prema zapisima razvidno je da su ovoj magijskoj radnji pribjegavali ljubomorni mladići, odnosno oni koji nisu uspjeli oženiti odabranu djevojku, stoga dolaze na njezino vjenčanje kako bi kljukom uništiti ljubavni život budućega bračnog para.

Da bi se izvela kljuka, koja može potrajati svega par dana, godinu ili vječno, mladić neuzvraćene ljubavi mora stajati u blizini crkve za vrijeme obreda vjenčanja i u ruci držati novčić presječen na dvije polovice, a koje potom baci preko crkvenoga krova govoreći: “Kada se budu združile ove dvie polovice, tada neka se združe i oni.

Drugi je način da ljubomoran mladić stoji u kutu crkve i u trenutku kada svećenik vjenčava mladence, vikne: “Lažeš”. Time zazove samoga vraga, napravi čvor na konopu i dok ga ne razveže, mladenci ne mogu spolno općiti. Dakako, od kljuke se može obraniti i to na više načina. Jedan od njih nalaže da mladoženja tijekom vjenčanja klekne mladenki na suknju ne dopuštajući da zle čini naude njezinoj intimi. Druga je mogućnost da mladenci oko vrata nose zapise s čarobnim formulama koje odbijaju djelovanje zlih sila, a moguće je i obratiti se osobama s posebnim moćima koje se nazivaju “obrecljivci” i koje imaju moć skidati uroke i čarolije jednako kao što ih mogu i stvarati.

Magijske radnje kojima se željelo spriječiti konzumiranje braka bile su raširene diljem Europe još od srednjega vijeka, a njima su pribjegavali mladići i djevojke i u drugim dijelovima Hrvatske tijekom 19. i 20. stoljeća. Iako bismo prema opisima koje donose Žiža i Ptašinski mogli zaključiti da iza svega stoje ljubomorni mladići i djevojke, primjeri iz regije i prošlosti pokazuju da se zapravo radi o pomanjkanju seksualnoga iskustva i nervozi zbog koje mladenci nisu uspjeli konzumirati brak prve bračne noći te su za to optuživali zle čini, to jest osobe koje bi im htjele nauditi iz ljubomore.

Na groblju krali mrtvačke kosti

Najuznemirujuće su magijske radnje koje su vršili lopovi kako bi nesmetano krali po selu. Kako bi bili uspješniji u svojemu “zanatu,” lopovi su najčešće pribjegavali magijskim radnjama koje su ih činile nevidljivima. To je podrazumijevalo ubijanje i kuhanje crnoga mačka čije bi kosti lopovi potom stavljali pod jezik kako bi navodno postali nevidljivi.

Mnogo brutalniji oblik magijske radnje bio je ubijanje trudnice iz čije bi utrobe lopovi izvadili dijete. Odsječene djetetove udove koristili bi kao baklje jer su vjerovali da se pred tako dobivenim svjetlom otvaraju sva vrata i pokazuju skriveni novci te se pritom nitko ne može probuditi i spriječiti ih u krađi. No, iako ih ljudi možda nisu mogli vidjeti, seoski psi mogli su ih nanjušiti. Stoga bi lopovi o ponoći na groblju krali mrtvačke kosti. Kosti bi zapalili i pretvorili u pepeo koji bi pomiješali s kruhom i dali prvome seoskom psu. Ubrzo nakon toga svi bi psi u selu prestali lajati, a lopovi bi neometano krali.

Dakako, postojale su i magijske radnje protiv lopova, koje su nalagale da oštećeni na groblju uzme mrtvačeve kosti, ovoga puta prste djeteta koje za života nije zgriješilo. Njih bi vršitelj radnje oko ponoći kuhao u nerabljenome loncu. Kada bi usred noći voda zakipjela, počela bi se tresti kuća, a iz dimnjaka bi se čuo strahoviti vražji glas koji pita gospodara što želi. On bi nabrojao stvari koje su mu otuđene, a vrag bi poslao oganj da peče savjest onoga lopova koji bi od muke ubrzo vratio sve pokradene stvari.

Istra u 19. stoljeću

Velik broj dobivenih informacija u rukopisima zaista predstavlja odraz vremena u kojemu su informacije prikupljene, međutim, veliki dijelovi rukopisa zapravo su zapisi sjećanja kazivača/seljaka koji prenose ono što su čuli od starijih ljudi kada su oni sami bili mladi. Također, navedene magijske radnje vršene su u periodu kada je postojala svojevrsna društvena anarhija i hajdučija. Taj period se poklapa s promjenom vlasti u Istri, odnosno s razdobljem kada u Istri prestaje francuska uprava i počinje austrijska.

Istra se u prvim desetljećima 19. stoljeća nalazila u izrazito nepovoljnome ekonomskom i društvenom stanju. Sukobi Napoleona, Venecije i Habsburgovaca desetkovali su, među ostalima, i stanovništvo Istre. Nakon Napoleonskih ratova vojnici su diljem Europe, a tako i Istrom, širili pjegavi tifus koji se prenosio ušima. Bolest je ubrzo prerasla u epidemiju koja je 1817. godine dosegnula vrhunac te je dodatno utjecala na smanjenje broja stanovnika.

Posljedice ratovanja prouzročile su i visoke cijene žitarica i hrane te se u Istri pojavljuje glad čiji se vrhunac 1817. godine poklapa s epidemijom tifusa. Pritom, prva desetljeća 19. stoljeća obilježena su propalim urodima zbog niza hladnih ljeta. Istarsko stanovništvo nije moglo odgovoriti izazovima novonastaloga stanja te je učinak gladi, bolesti i siromaštva bio katastrofalan.

Broj stanovnika u Istri smanjio se za trećinu, a prosječna duljina životne dobi iznosila je svega 23-24 godine. Djeca ostaju bez roditelja i postaju prosjaci. Leševi onih koji se nisu mogli prehraniti leže uz ceste, a mnogi upadaju u stanja patološkoga straha zbog kojega napuštaju dom i umiru izmučeni glađu. Apokaliptično stanje, koje je u Istri svoj klimaks imalo 1817. godine, protegnut će se i na sljedeće desetljeće, a posljedice će se, u nekim dijelovima Istre, osjećati još dugi niz godina.

Takvu neizvjesnu svakodnevicu prouzročenu bolešću, glađu i ratovima možemo povezati s čovjekovom željom da se iz takvoga stanja “izbavi” i “zadovolji” svim dostupnim sredstvima, pa čak i ako ona podrazumijevaju suradnju s vragom.

izvor: Luka Šešo- Za osvetu, požudu i krađu. Magijske radnje stanovnika Istre 19. stoljeća kao odraz nepovoljnoga socioekonomskog stanja