Nevidljiva bića koja za sobom vuku lance zovu se krivomjeri i vidljivi su samo po noći. Duše su to onih koji su za života varali premjeravajući međe; uzimali od susjednog polja sebi. Sada su osuđeni da vječno premjeravaju zemlju, sve dok je ne izmjere pošteno.
Kasno noću prolaznici po poljima i livadama na području Bilogore viđali su neke ljude koji su bili obučeni kao mjernici. Na nogama su nosili teške cipele i kožnate dokoljenice a na ramenu su im visile torbe sa zemljišnim mapama i mjerničkim lancima.
Prema kazivačima iz tog kraja, krivomjeri, merneki ili inđuljeri su uvijek u pratnji seljaka s lampašima koji se svađaju oko zemlje i međa dok oni mjere. Ponekad neki od seljaka nosi još i povelik međašnji kamen. Mjerač mjeri a seljak ga stalno pita: „Kamo da ga metnem, a joj, teško mi je – kamo da ga metnem?”.
Sudbina krivomjera je vječno mjeriti, odnosno moraju pravedno izmjeriti na onom svijetu sve ono što su krivo izmjerili na ovom. Vjeruje se kako se s njima nije pametno nalaziti, a tko ih želi protjerati sa svoje zemlje treba ih samo dobro opsovati.
No, ukoliko čovjek ipak naleti na njih pa se od straha počne križati i moliti, tek onda k njemu nagrnu i ne može ih se riješiti.
Priču Martina Habalije (1878- 1956, Nova Rača) o jednom krivomjeru zapisao je etnolog Zvonko Lovrenčević.
„Bilo je to negdje oko 1900. godine. Išao je jednom iz Bulinca prema Rači s neke zabave. Bila je kasna jesen i svuda veliko blato jer tada još nije bilo ceste do Rače. Idem ja, idem, gacam blato i sve mislim kako ću u vojsku i tada dođem do šume na Pijetlovcu. Na komad vidim ja kako kroz drveće promiče neko svijetlo. Stanem ja da vidim što je, kad iz šume izađu neki ljudi i stanu preskakati grabu kraj puta. Prešli oni put pa krenuli livadom prema Račačkoj. Još ja mislim kamo će oni- rijeka je nabujala, samo što se ne razlije. Izvadili oni iz torbe lance te jedni vuku, drugi kolče a treći mjere i tako odmiču prema rijeci. Šta će oni sad- mislim si ja-ali oni prešli preko nje kao da je nema i odmakli prema Drljanovcu. Ja kući sve rekao ocu, a on meni- „to su bili krivomjeri, inđunjeri!”. Ujutro smo otišli na to mjesto ali nije bilo nikakvih tragova. Kako su prešli preko rijeke ne znam ni dan danas.”
Karakteristično za ova bića je da se njihovi likovi ne vide jasno, nego se raspoznaje samo titranje plamena iz lampaša. Kreću se nečujno, ali glasovi im se čuju nadaleko.
Krivomjeri nikada neće imati mira, ali onome čovjeku koji za njima nosi kamen, njemu se može pomoći. Naime, kad on upita krivomjera „Kamo da ga metnem?”- valja mu tri puta reći „Metni ga tamo gdje si ga uzeo!”. Tada će on propasti u zemlju i smiriti se zauvijek.
