Sa nastankom Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije, u Zagrebu postoje lože koje se oslanjaju na Beograd i novu političku realnost – prije svega ‘Maksimilijan Vrhovac’ – ali i one koje slijede stare forme organizacije iz doba Ugarskog masonstva.
Postoje i etničke lože Židovske masonerije, naslonjene na tradiciju Orijentalnog slobodnog zidarstva, a iz Pariza i Beča u Zagreb stiže utjecaj organizacije ‘Le Droit Humain’, (Red ljudskih prava), prve velike masonske matice koja u svoje redove prima i žene, nastale u okrilju duhovnog učenja teozofije i pokreta sa ženska prava – sufražetkinja. Dvije lože, ‘Pitagora’ i ‘Humanitas’, pod zaštitom ‘Le Droit Humaina’ prvi put u masonski sustav tako uvode i članice ljepšeg spola.
Replika društvene scene
Dakle, riječ je o svojevrsnoj replici društvene scene, pri čemu svoje članove traže i talijanske lože, te sa masonstvom povezane ezoterične organizacije – teozofija i antropozofija. U za današnje pojmove relativno malenom Zagrebu, koji tridesetih ne prelazi 200.000 duša, u sve moguće masonske organizacije – projugoslavenskog, prohrvatskog, ljudsko pravaškog, protalijanskog i pro engleskog usmjerenja – uključeno je više tisuća članova. Cijeli ta slobodnozidarska idila traje sve do 1939. godine i velikog približavanja Kraljevine Jugoslavije Njemačkoj i silama osovine. Naime, povijesna je činjenica (koja se često preskače) da je snažna politička struja Kraljevinu vodila u savezništvo sa Berlinom – pa je nastavnom tom približavanju zakonski otežan rad masonerije, ali i cjelokupan život Židova, koji su bili značajan dio članstva spomenutih loža. Zato sve lože u Zagrebu i Kraljevini Jugoslaviji prekidaju svoj rad krajem 1939. i početkom 1940. godine, uništavaju većinu dokumentacije, i prelaze u ‘ilegalu’ sve do demokratskih promjena na kraju osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Velik broj članova
Velik broj članova masonskih organizacija u starom Zagrebu stvara svojevrsnu zabunu, jer se selektivnim spominjanjem članova i simboličkih motiva može ustvrditi da je bilo koja od povijesnih političkih struja – masonska. Prodemokratska, projugoslovenska, pa čak i proustaška, jer su mnogi od utemeljitelja NDH bili članovi talijanskih i drugih loža. Moguće je tvrditi i da su ‘crvena’ petokraka zvijezda – pentagram, ustaško U – V, orlovi Karađorđevića, formule i nazivi Crne Ruke, te operativni rad engleske i francuske službe u to doba – masonski i ezoterični, naročito ako u analizu uključimo i manje poznate dijelove rada ‘Egipatske’ Memfis-Misraim masonerije u Italiji i Rusiji. Istina je mnogo jednostavnija – zbog velike rasprostranjenosti masonskih organizacija u građanskom okruženju Hrvatske, većina aktivnih sudionika politike i društva imala je neke veze sa slobodnim zidarstvom.
Tijekom tog povijesnog razdoblja, Crkva se uglavnom izjašnjava protiv Masonerije, što je objašnjivo naslijeđem europskih građanskih i antimonarhijskih pokreta sa prijelaza 18. u 19. stoljeće. To međutim ne sprječava vjernike, pa i svećenike da sudjeluju u slobodnom zidarstvu, iako postoji prijetnja ekskomunikacijom koja se kanonski uklanja tek 1981. godine.
Demokratske promjene na kraju osamdesetih Hrvatska dočekuje sa gotovo savim zaboravivši svoju nekad živu masonsku scenu. Pojmovi i forme koji su prije 1940. bili svakidašnjica društva, sada se čine kao sadržaj ‘teorija zavjere’.
U isto vrijeme su u Zapadnoj Europi i Americi masonske organizacije postale ‘pitome’, okupljališta građana srednje i starije dobi, izgubivši revolucionarni naboj i postavši mjesto umrežavanja, intelektualnog razvoja i održanja građanskih tradicija. Obnova masonstva u suvremenoj Hrvatskoj kreće uglavnom – sa nulte točke.
