Boje u ljudima svih kultura izazivaju određene osjećaje, često nesvjesne. Iako svaka kultura različito tumači boje, njihova je simbolika univerzalna.
Crna boja je simbol morala (kao na svećeničkoj odjeći), ali još češće označava zlo i tajnovitost. Ona predstavlja odsustvo boje i svjetla pa se katkad smatra neutralnom bojom. Crna boja predstavlja zemlju, podzemni svijet te se povezuje sa srodnim pojmovima tuge, nesreće i smrti.
Crna zemlja, mjesto je gdje se sahranjuju umrli, ali i njihovo novo prebivalište, to je boja groba. No, s druge strane, crna zemlja simbolizira plodnost, stvaranje novoga života. U doba mnogobožačkih i ne izrazito dualističkih religija u moralnom suprotstavljanju bogova i demona ili viših bića i ljudi, crna boja asocirala je plodnost.
Velike božice plodnosti često su crne zbog ktonskog podrijetla: Dijana iz Efeza, indijska Kali ili Izida. U Kini crno odgovara kineskom yinu, ženskom simbolu.
Crni kamen na brežuljku Palatinu u Rimu simbolizirao je Magnu Mater. Na toj ideji temelji se i simbolizam srednjovjekovnih crnih Djevica, pa u Europi postoje svetišta gdje se i danas hodočasti crnim Djevicama .
U religijama s naglašenom podjelom na dobra i zla božanstva, crna boja simbolizira nasilje, propast i smrt te označuje preobražene bogove i demone poganskih religija vezivane uz podzemni svijet.
Tijekom 10. stoljeća u Europi se crna boja počinje vezivati uz koncept smrti kao izjednačiteljice te istodobno asocirati ponizan način života koji se najviše zrcalio u celibatnom redu benediktinskih svećenika poznatih kao nigri monachi – crni redovnici.
Bogatstvo kao prepreka
Novo shvaćanje smrti u kojem je bogatstvo pokojnika ne samo nevažno već i prepreka spasenju, odgovara prihvaćanju crne odjeće i u nekorotnom kontekstu, gdje polikromna raskoš predstavlja zlo i Luciferovu zavodljivost.
U tom vremenu u Europi se općenito javlja nepovjerenje prema bojama. Bizantska purpurna od kraljevske postaje boja pokajanja, skrušenosti, melankolije i smrti. Crvena postaje boja đavoljeg iskušenja, a žuta, boja carske Kine, dobiva značenje hereze i dvoličnosti.
U skladu s novim idejama, pripadnici elite također su prema vlastitim željama pokapani u crnoj redovničkoj odjeći. Značenje crne potkraj srednjeg vijeka počinje se mijenjati u skladu s gospodarskim napretkom i razvojem feudalnih društvenih odnosa.
Crna boja dobiva sve različitija značenja. Do 16. stoljeća samo su plemići iskazivali žalost noseći odjeću crne boje. Za seljaštvo je u to vrijeme bojena crna odjeća bila previše skupa. No, tijekom 16. stoljeća crna postaje dominantnom bojom u velikom dijelu Europe.
Moralna boja
Konotacije crne boje poput umjerenosti, poniznosti, skromnosti i suzdržanosti osobito dolaze do izražaja u doba reformacije. Posljedice koje je protestantski moral imao na boju odjeće osjećaju se i danas. Puritanizam kao moćna društvena sila, osuđuje razmetljivost i zagovara tamnu odjeću.
Crno-bijeli kod u odijevanju i danas je dominantan u svečanim prigodama (smoking, crno odijelo i bijela košulja). Pozitivna značenja crne boje tijekom vremena redefinirala su se u crnu koja predstavlja autoritet: suci, arbitri, svećenici, političari i danas nose crnu odjeću.
Crna u Hrvatskoj
Zakoni o odijevanju u Italiji tijekom 17. i 18. stoljeća uveli su pravilo da plemići, a osobito njihove žene nose crnu odjeću već poslije nekoliko godina braka. Mnogi putopisci iz 18. stoljeća, pišući o svojim dojmovima iz Italije, govore o tome kako venecijanska opera navečer podsjeća na pogrebnu ceremoniju.
Visoko društvo
Crna nije bila boja žalosti već visokog društva, elite. Iako se crna boja u Italiji veže uz elitu, to nije isključivalo vezu s Crkvom i korotom. Boja vjere i rituala obvezivala je onoga tko ju nosi na suzdržavanje od luksuza, a također obavljala ulogu patriotske boje pogotovo u vrijeme kada su najpoželjnije stvari bile izrađene u inozemstvu.
Od 18. stoljeća Crkva postaje još snažnije birokratizirana pa se uporaba crne boje u Italiji širi i na selo. Budući da su dalmatinska obala i otoci pod dominacijom Italije, nekorotna crna boja odjeće, osobito ženska u jadranskom području, postaje prepoznatljiva karakteristika.
Na Krku je već sredinom 17. stoljeća prevladalo tamno ruho što se objašnjava činjenicom da tada nije bilo porodice u Vrbniku iz koje barem jedan sin nije bio svećenik. U Konavlima, haljina dugih rukava, bjelača, izrađivala se od nebojene prirodne vune.
Nju su nosile djevojke, a haljina od modrog sukna, tzv. modrina bila je za udane žene. U novije vrijeme i bjelača i modrina redovito su se izrađivale od crne kupovne tkanine. Slično je i u muškoj nošnji gdje su modre hlače od kupovne svite ili domaće čohe zamijenjene crnima od kupovnih tkanina.
U panonskom dijelu Hrvatske, u okolici Siska, gdje su se starinska obilježja nošnje dugo zadržala, crna boja u prvoj polovici 20. stoljeća još uvijek nije bila prihvaćena kao boja za iskazivanje najdublje žalosti, jer je tu ulogu imala bijela.
Od crnih tekstilnih predmeta nosio se jedino rubac. Pojavljivanje crne tek u kasnijoj fazi žalovanja ukazuje na to da je to relativno novija pojava.
