Gotovo svaki dijalekt i narječje vežu za sebe i narodnu glazbu u koju su utkane riječi, fraze i ples nekog pojedinog kraja i ljudi u njemu.
U Dalmaciji prepoznajemo klapsko pjevanje, u Međimurju međimurske popevke, u Slavoniji bećarac, u dijelovima Istre i Hrvatskog primorja tzv. dvoglasje tijesnih intervala. Ovo su samo neki folklorno – glazbeni izričaji koji predstavljaju odraz životnih prilika pojedinog kraja.
Praćeni su tradicionalnim nošnjama, frizurama, obućom, instrumentima i plesom i dijele se na običaje, obrede i svečanosti poput Jurjevskih običaja na području sjeverozapadne Hrvatske te raznih religijskih procesija ili pak Sinjske alke, te na izvedbene umjetnosti poput spomenutog bećarca, klapa, ali i glagoljaškog pjevanja ili “Svatovca” – napjeva s područja Slavonije, Baranje i Srijema.
Oni ujedno predstavljaju dio nematerijalne kulturne baštine koji je zaštićen u Registru kulturnih dobara RH. U kategoriji izvedbenih umjetnosti nalazi se 27 kulturnih dobara.
Običaji, obredi i svečanosti zaštićeni su u 37 slučajeva, dok su usmene predaje, izričaji i govori zaštićeni u 36 slučajeva. Znanja i vještine zaštićeni su u 91 slučaju, poput umijeća sviranja na tamburi samici. Zaštićeno je i 10 tradicijskih obrta, poput umijeća izrade slavonskog kožnog prsluka ili umijeća izrade tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja.
Osim navedenih zajedničkih poveznica, tu je i ona koja je službena taksonomska kruna u kontekstu kulturne baštine- svim ovim folklornim tradicijama je zajedničko baštinjenje na svjetskom nivou. Uvrštene su na UNESCO-ov Popis nematerijalne kulturne baštine te su tako dobile međunarodno priznanje. Folklorni glazbeni izričaj pojedinog kraja promatraču i sudioniku omogućuje pogled u prošlost, često dublju nego što se na prvi zvuk čini.
Popularne manifestacije starih običaja
Sjetimo se samo tradicionalnih svadbi – popularno ukorijenjenih društvenih događanja u sklopu kojih se odvija kombinacija glazbe i običaja koji se tako njeguju. Glazba je tu okidač nekog prošlog vremena, doživljaj ritma i melosa koji popularno rečeno “ravno u srce dira” evocirajući na roditelje, bake, dede, priče o praprecima koje smo slušali jednom davno. Za koje nas veže urođena plemenska, često nesvjesna pripadnost.
Osim svadbi tu su i smotre folklora, na kojima ansambli široj zainteresiranoj javnosti predstavljaju svoju folklornu tradiciju, odnosno baštinu. Izvođači oblače nošnje, pletu kose i navlače opanke ili pak glave pokrivaju šeširima, kapama ili maramama koje su izvezene detaljno razrađenim i autentično prenesenim vezom neke župe ili općine. Uprežu kola s konjima ili pak samostalno sedlaju konje, ponekad samo hodajući u koloni, prolazeći kroz selo svojim instrumentima i glasovima zvonko prenose folklor svojih predaka.
Doživljaj takve manifestacije pokazuje srčanu vezanost prema porijeklu i rodnom kraju. Takva glazba podsjeća na sjećanjem obuhvaćene korijene, obojene emocijom i prenesene iskustvom i pričama naših starih.
U ritmu svjedočimo kako su nekada živjeli, kakve su borbe prolazili i koje su izazove savladavali. Shvaćamo u kojim okolnostima su se naši preci formirali u ljude kakvi su bili, a time neminovno utjecali i na nas same da budemo ljudi kakvi smo danas.
Glasna demonstracija
Glasna je to demonstracija vlastite tradicije i kulture koja postaje neopterećena granicama prostora i vremena. A ipak, suptilna jer dolazi kroz zvuk.
Tu iskonsku kulturnu baštinu s kojom se možemo direktno povezati nosimo u sebi, u svojim sjećanjima i vlastitim interpretacijama. “Dom je tamo gdje sam ja”- krilatica je koju možemo primijeniti u kontekstu nasljeđa i sjećanja. Priče su urezane duboko u prva nesvjesna sjećanja i kao takve su indikatori našeg generacijskog postojanja. Isto tako i glazba koju smo odrastanjem nesvjesno upili ili priče koje smo slušali pred spavanje.
Uz glazbu kojom svakodnevno prizivamo neka prošla vremena, običaji se promatraju i kroz prizmu raznoraznih događanja, odnosno manifestacija kojima se želi zorno predočiti određena ceremonija utemeljena i uspostavljena stotinama godina prije, a koja se u kontinuitetu održava manje-više nepromijenjena do danas.
Različite religijske procesije diljem Hrvatske, bile uvrštene na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine ili ne, koje upriličujemo u određene dane u godini, ovisno o geografskom položaju i predmetu takvog obreda, vežu nas za proces koji je nastao relativno davno, a kojeg su naraštaji autentično prenosili desetljećima, čak i stoljećima. Sve kako bismo bili svjesni svoga porijekla i tradicije kojom smo prožeti od samog rođenja.
Komercijalizacija
U ovom stoljeću pokušaji prilagodbe tradicije suvremenom dobu uglavnom se svode na istraživanje komercijalnih mogućnosti. Uočavamo tako trend glazbenih svadbenih bendova koji svojim repertoarom pokrivaju narodnu glazbu svih dijelova Hrvatske, istovremeno se protežući i na urbani melos zapada, ali i istoka. Velikim dijelom se zbog toga tradicionalna hrvatska glazba održala među mlađim generacijama i danas, poglavice u ruralnim sredinama.
Također uočavamo modernizaciju baštine na primjeru Sinjske alke. Bez obzira na to što je sama manifestacija tradicionalna i počiva na autentičnom jednogodišnjem događaju koji je lokalizirano prisutan već tri stoljeća, svaki ostali sadržaj i ponuda na toj lokaciji su se ispoljili kao komercijalni produžetak kulturne baštine, a koji daje dodanu vrijednost i postaje samoodrživ oblik prenošenja tradicije. S druge strane, kritičari često naglašavaju kako upravo takva, često neprilagođena ponuda kontaminira doživljaj i svrhu održavanja.
S druge strane postoje opipljivi tragovi nematerijalne baštine, koje njegujemo danas kroz proizvodnju i distribuciju u urbanom kontekstu, prijemčljivom mlađoj populaciji. Tako postoji dobro poznati i cijenjeni brand pod nazivom “Chypka” koji koristi uzorke paške, hvarske i lepoglavske čipke. Kako na službenoj web stranici navode, “fokus je na prožimanju moderne ulične mode s tradicionalnim motivima naših predaka. Svaki motiv i dizajn šalje snažnu poruku zajedništva i skromnosti vrijednih običnih ljudi…”
Licitarska srca su jedna od najprepoznatljivijih motiva Hrvatske u svijetu. Proizvode se istom metodom kao i prije više stotina godina- od brašna, šećera, vode, sode bikarbone i mirodija. Kako se navodi na službenoj web stranici Ministarstva kulture i medija.
“Licitar se oblikuje modelima, peče, suši i boji raznim jestivim bojama. Svaki obrtnik ukrašava licitar na poseban način, često sa slikama, malim zrcalima i stihovima ili porukama (..) Svaki medičar djeluje u određenom području bez ometanja drugih obrtnika. Kroz stoljeća umijeće se prenosi s generacije na generaciju, u početku muškarcima, a danas i ženama. Licitar je postao jednim od najprepoznatljivijih simbola hrvatskog identiteta. Današnji medičari su ključni sudionici lokalnih proslava, događanja i okupljanja, što lokalnom stanovništvu daje osjećaj pripadnosti, identiteta i kontinuiteta”
Licitarsko srce se pojavljuje na svakom “kirvaju”, često krasi božićne jelke ili se dijeli kao poklon mladenaca gostima na svadbenim svečanostima. Zanimljivo je kako jedan tako malen i jednostavan predmet može prizvati i identificirati nacionalni identitet i pripadnost kroz novu estetiku i vremenski kontekst.
Nematerijalna kulturna baština mijenja se i prilagođava svakom novom generacijom i svijest o njezinom postojanju dopire do nas kroz formu glazbe, priče, teksta ili slike. Na nama je da izaberemo medij i pozorno pratimo.
Piše: Ana Mičić
Ovaj članak drugi je dio serijala “Sudbine baštine” koji istražuje načine komercijalizacije kulturne baštine današnjih prostora Republike Hrvatske. Objavljen u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Cijeli serijal moguće je pročitati na ovoj poveznici.
Želite li doprinjeti nastavku serijala, navesti primjer ili prijaviti slučaj? Obratite nam se preko email adrese [email protected] .
