Kazivači s područja Bilogore nekoć su znali govoriti o Seni, okrutnom biću koje živi u podzemlju, ispod pitomih brežuljaka. Predaje govore kako Sena stoluje u podzemnim dvorima no spominju je sve rjeđe, kao da i sam spomen na nju polako izumire.
Kako ona izgleda, to više nitko ne zna, i kazivanja ne navode je li riječ o demonu ili zloduhu, no čim se smrači, ona izlazi na površinu gdje leti iznad međa, odnosno granica posjeda. Ako usput naiđe na ljudsko biće, uhvati ga i odnese u podzemlje. Kažu da žene i djecu pojede, a muškarce zadrži kao svoje ljubavnike i sluge.
Prema jednoj priču koju je zabilježila Kata Kuntin iz Ciglene prema kazivanju svoje bake, jednom se prilikom oko 1850. godine na brdu Zaklatištu nakon jedne velike kiše odronio komad brijega. Odron je pokazao otvor duboke jame a pokraj njega je ležao strašno izmrcvaren čovjek koji je iz obližnjeg sela nestao prije mnogo godina.
Prije nego što je smogao snage da ispriča što je sve u međuvremenu doživio, nesretnik je izdahnuo. Mještani su pak, pokušali izmjeriti dubinu jame pa su vezali kolac na kolac i spuštali ih u rupu no do dna nisu došli. Mještani su vjerovali su da je nesretnik pokušao iskoristiti priliku i pobjeći od Sene, no zemlja ga je zatrpala.
Bilješke otkrivaju kako su muškarci po povratku kući znali reći kako su prešli preko neke međe a da to nisu ni primijetili. Usput bi dometnuli “Eto, nisam se ni sjetio Sene, a mogla me je odnijeti”.
Druge bilješke osoba koja su imale prilike zapisati kazivanja o Seni govore o tajanstvenim nestancima osoba koje su tijekom noći spletom okolnosti morale prijeći preko neke međe, odnosno granice dvaju posjeda.
Tako je jedan od njih koji je zabilježen 1948. godine ispričala Jelica Špiranac iz Pavlovca. “Išla neka žena nosit babne svojoj prijateljici tijam u treće selo. Došla ona tamokar i lijepo je primili i ugostili. Ostala ona tuj cijelo popoldan. Predvečer navalila ona da će kuć a oni je zadržavali da kud će u noć. Ali ona ide i gotovo. Sad joj prijateljica dade svoju mlađu sestru da je odvede do prijeke staze kojom bi joj bilo bliže. Izašle one iz sela i već se hvatao prvi mračak i meže krene preko nekakvije međe. Još joj je prijateljičina sestra rekla; “Nemojte teta ić preko tija međa da vas nebi Sena. Ne sluša ova neg bjež. Al na komad je više nije bilo. Cura ju je zvala al badava. Sutra je došo muž te žene pa za nju pito i išli oni po polju i svuda al utomar više se nigdar nije vratila.”
Nakon pedesetih godina prošlog stoljeća, gotovo i ne postoje zapisana kazivanja o Seni, biću koje vreba ispod brežuljaka i lovi one koji se noću usude prijeći preko međe.
