Transhumanca, što je riječ koja dolazi iz latinskog i sastoji se od kombinacije izraza trans koja znači preko/iza i humus, što znači zemlja odnosno tlo je praksa sezonske seobe stoke i pastira između nižih predjela i gorskih pašnjaka čiji korijeni vjerojatno sežu u paleolitik.
Tijekom prvog stoljeća prije nove ere, rimskom ekspanzijom dolazi do daljnjeg širenja korištenja pašnjačkih prostora. Srednji vijek je razdoblje geneze vlaške, morlačke populacije koja je nositelj tradicijskih obrazaca transhumance koji su se u fragmentarnim, izmijenjenim i u nekim razdobljima oslabljenim oblicima očuvali do suvremenosti.
Baština stare prakse
O praksi na području Hrvatske svjedoči nekoliko epigrafskih spomenika te pisanih dokumenta kao što su „Pisani kamen“ i „Dolabelin natpis“ u Gospićkom ugovoru iz 1887. i odnosi se na sezonsku seobu stoke i pastira na području Dinarskog gorja. Ostatke transhumance fragmentarno nalazimo u planinskim područjima Istre, Velebita, Ličke Plješivice i Dinare.
U današnje vrijeme kad raste potražnja za tradicijskim proizvodima polako oporavlja u kontekstu izvorne gastronomske i turističke ponude, a očuvanje te vrste stočarstva od iznimne je važnosti za Republiku Hrvatsku, kako s aspekta oživljavanja predmetnih područja, prepoznatljivosti identiteta i tradicije, tako i s aspekta bioraznolikosti putem očuvanja planinskih pašnjačkih staništa te gospodarskog iskorištavanja marginalnog planinskog tla.
Multinacionalna nominacija
Odlukom UNESCO-ovog Međuvladinog odbora za očuvanje nematerijalne kulturne baštine na zasjedanju održanom 5.12.2023 u Kasani u Bocvani, proširena je multinacionalna nominacija Transhumanca za upis na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Uz Austriju, Grčku i Italiju koje su pokrenule nominaciju i upisale je 2019. godine, nominaciji su se pridružile Hrvatska, Albanija, Andora, Francuska, Luxembourg, Rumunjska i Španjolska.
