U vrijeme vladavine kralja Sigismunda a onda još više za vlasti Matijaša Korvina, Ugarski je dvor njegovao višenacionalnu kulturu blisku Vergerijevim pedagoškim i moralističkim načelima.
Najbolji primjer po kojemu se može shvatiti novo intelektualno stanje Bude kao prijestolnice kulturnih nastojanja istočne Europe vidi se koliko u rastu, ali toliko i u rasapu biblioteke hrvatsko – ugarskog kralja Matijaša Corvina nazvane Corviniana.
Ovaj prosvjetljeni monarh knjige i rukopise za svoju knjižnicu, kojoj su prvi temelji položeni čak stoljeće prije njegovog dolaska na prijestolje, počeo je sistematski prikupljati zahvaljujući savjetima svoga učenog dvorjanika Ivana Viteza iz Sredne u Križevačkoj županiji.
Uloga Ivana Viteza
Taj biskup u Varadu, a kasniji primas Ugarske, bio je i stric slavnog latinskog pjesnika Ivana iz Česme, zvanog Pannonius, bio je prijatelj Piccolominijev i učenik Vergerijev.
Vitez je usred Panonije na Vergerijevim temeljima razvio jednu od najučenijih kancelarija onoga vremena. Po uzoru na sveučilišta u Krakovu i Pragu stvorio je srodnu akademiju nazvanu Istropolitana u slovačkoj Bratislavi. Studirao je u Italiji a notarom je postao još u vrijeme vladavine Sigismunda Luksemburškog.
Godine 1445. izabran je za biskupa varadskog, a 1465. postao je biskupom ostrogonskim te obavljao funkciju Korvinog kancelara kojega je inače i odgojio. 1458. upravo je on Korvina, tog sina Sibinjanina Janka, svojim snažnim europskim vezama i doveo na ugarsko prijestolje.
Nije Vitez u ustoličenju Korvina sudjelovao samo u tom posve pragmatičnom političkom smislu nego je on bio najbitniji među tvorcima mitološke potpore što su je Korvin, njegovo ime i njegova obitelj dobili u nizu učenih traktata i geneoloških studija.
Vitez je bio angažiran i u protuturskoj diplomaciji a za vrijeme svojih putovanja nabavljao je i davao prepisivati tekstove antičkih autora. Do danas je sačuvan samo dio Vitezove korespondencije kao i njegovih jedanaest govora. Veći dio pisama koja su nastala između 1445 i 1451. nalaze se u Epistolariju koja je priredio i komentirao Pavle Ivanić, prezbiter Zagrebačke biskupije po odobrenju Vitezovom. U tim pismima ovaj učeni čovjek svjesno oponašaa Cicerona i Lukana, Seneku i Livija.
Među najvažnijim sačuvanim piščevim djelima su četiri antiturska govora što ih je održao u Bečkom Novom Mjestu 1455 i u kojima traži slogu i pomoć europskih vladara u istočnoj politici.
Zavist znanog svijeta
Korvinova se budimska knjižnica u svom kratkom postojanju mogla natjecati sa svim važnijim bibliotekama onoga vremena, osim možda s onom u posjedu papa u Rimu. Bila je poznata širom učenog svijeta a kazivali su da je premda smještena usred, kako su voljeli isticati barbarske Panonije, značajno nadmašila knjižnicu Lorenza Medicija u Firenzi.
Kad je ugarski kralj Matijaš Korvin oženio princezu Beatrice od Aragona ona je, i sama bliska ondašnjim humanistima, značajnim talijanskim prilogom popunila knjižnicu svoga muža.
Korvin je bio moćan vladar koji ne samo što se suprostavljao Turcima na istoku Europe nego je 1485. u sukobima s tadašnjim češkim vladarima uspio osvojiti čak i Beč. Zamisao Korvinova da svoj dvor u Višegradu pretvori u središte kontinentalnog humanizma nije se ostvarila do kraja niti je imala budućnost. Još mu je manje pošlo za rukom da u Esztergomu uz pomoć talijanskog humaniste Galeotta Marzia organizira prave antičke simpozije. Nakon što je ugušio niz inače šeprtljavih urota, od koji su posljednju protiv njega poveli Ivan Vitez i njegov nećak pjesnik Ivan iz Česme, umro je nenadano i u punini snage 1490.
Nestanak
Kako nije imao nasljednika njegovo je kraljevstvo nakon male zbunjenosti a na osnovu starijih nasljednih ugovora prešlo u ruke poljsko-litavskih vladara iz obitelji Jagello koji su do tada vladali Češkom pa se tako stvorio jedan od najjačih dinastičkih blokova tadašnje Europe koji se u granicama tri istočnoeuropske države Poljskoj, Češkoj i Ugarskoj protezao od Baltika do Crnog Mora.
Ta činjenica koja je barem simbolično osnažila antitursku kolaciju nije imala mnogo stvarnih efekata. Ona je samo produžila agoniju Ugarskog kraljevstva.
Još je manje mogla spasiti Korvinovu knjižnicu. Odmah nakon smrti kralja Matijaša Korvina u Budi je bila obustavljena daljnja izgradnja kao i širenje njegove biblioteke, pa je čak i kraljevska udovica vrativši se u domovinu, a naslućujući tragičan rasplet, odnijela sa sobom jedan dio biblioteke.
Kad su Turci konačno osvojili Budim 1541. nekoć uzorna Korvinova knjižnica, ponos njegove Firenze na Dunavu, bila je i posljednji put opljačkana. Jedan dio tako je kao ratni plijen prenešen u Istambul gdje se i danas čuvaju neki od njezinih najvrijednijih kodeksa. Jedan od takvih istambulskih akvizija bio je i prevažan slavenski kodeks Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Ostaci Corvinove biblioteke rasuti su danas od Istanbula do Napulja, od Leipziga do Madrida.
