Sprovod u gradu obilježen je različitim vjerskim ritualima, a potom i društvenim konvencijama te individulnim shvaćanjima. Nakon smrti obavezan je izvještaj mrtvozornika, vijest o smrti doznaje se preko osmrtnica, sudionici sprovoda okupljaju se u mrtvčnicama donoseći cvijeće i vijence, a obitelj pokojnika okupljenoj oko odra izražava se sućut.
U slučaju smrti nekih uglednijih osoba umjetnici izrađuju posmrtne maske, pogreb postaje društveni događaj od nacionalne važnosti pa se građanstvo uključuje u ceremoniju sprovoda, grad se prigodno ukrašava, a sprovod predvode visoki dostojanstvenici uz oproštajne govore ili prigodne pjesme.
Kako su izgledali pogrebi u Zagrebu sredinom 19. stoljeća možemo saznati iz rukopisa Dragutina Hirca “Sprovod u starom Zagrebu”. Riječ je o pouzdanom izvoru jer je otac Dragutina Hirca, Franjo Hirc, zagrebački tapetar, bio i najpoznatiji organizator sprovoda u to vrijeme, popularno zvan “Totenvogel” (ćuk).
U rukopisu se opisuje zvonjava zvona (“na tri žalka” ako je umro muškarac, “na dva žalka” ako je umrla žena), korota (udovice su tijekom prve godine korote nosile strogu crninu, a u drugoj polucrninu sa šeširom i kraćom koprenom, dok je udovac trebao upola kraće tugovati), pogreb svećenstva (svećenike višeg ranga se balzamiralo) i vojnika (sahranjivani su bez lijesa, umatani u slamu, na Vojničkom groblju na današnjoj Zvijezdi.)
Nakon što bi osoba preminula, potražio bi se “totenbešauer” (mrtvozornik), nakon čega bi se išlo u župni ured na dogovor za sprovod. Pokojnika se pralo i obuklo te položilo na krevet usred sobe.
Pred krevetom bi se stavilo raspelo i upalile dvije voštanice. U tanjurić bi se nalilo blagoslovljene vode te u nju položila grančica zimzelena, “bukspauma” (šišmiša) kojom bi se pokojnik škropio.
Zahvaljujući poduzetništvu Franje Hirca, sprovodi su u 19. stoljeću postali svečaniji. Tako se dosjetio i izmislio “mrtvačko odro”, tzv. “skolke”. Oko skolki postavljeni su višestruki svijećnjaci. Bogatiji i slavniji pokojnici naručivali su skuplje skolke, koje su počivale na pozlaćenim lavljim šapama, ukrašene zlatnim ili srebrnim “rojtama” (kvasama, resama).
Svijeće je izrađivao Hirčev krsni kum i medičar Spiegelhalter u Vlaškoj 34. Lijesove je izrađivao Hirčev prijatelj stolar Janko Bival, “prvak” u izradi lijesova i rezbarskih ureza.
Dragutin Hirc navodi i zanimljiv račun iz 1835. godine koji se odnosi na pogrebne troškove župnog ureda crkve sv. Marka, a tiču se pogreba Franje Križara. Za “štolu” se u pogrebu platilo 4 forinte i 30 krajcara koliko i za župnikove asistente. Za zvonjenje na dan sprovoda 18 forinti, zvonaru 6 forinti za “paramente” (svijećnjake, propelo), zvonaru i sakristanu, svakom po 24 krajcara, za mrtvačka kola 4 forinte, a za osam tihih misa 8 forinti.
Nakon sprovoda, probrani su odlazili na karmine u kuću pokojnika, dok su preostali odlazili u gostionice i krčme. Jednu od najpoznatijih zagrebačkih krčmi za karmine vodio je Franjo Tkalčić, a nalazila se na Novoj Vesi. Kasnije je prozvana “Tinča”, a danas je u njoj restoran “Azija”. Na mirogojskoj cesti popularna gostionica za karmine zvala se “K veselom mrtvacu”, a na Laščini “Ferenčina”.
Prvi zagrebački grobari
Prilikom radova na popravku kapele sv. Jurja i podizanju grobljanske ograde 1825. godine koje je izveo “zidarski majstor Felbinger”, bilježi se kako je izgrađen stan za grobara Bartola Habazina na sjevernom kraju zapadnog zida groblja, nasuprot kuće broj 24 u Jurjevskoj ulici. Bio bi to prvi zabilježeni gradski grobar.
Sljedeći kojeg bilježe dokumenti je Anton Luks, rođen 1818. godine u Wödrödu u požunskoj županiji. Iz Austrije, preko Mađarske došao je u Hratsku te radio na mnogim vlastelinskim dobrima.
Godine 1850. vjerojatno je bio vrtlar i privremeni grobar na groblju sv. Jurja. Godine 1870. imenovan je gradskim vrtlarom s plaćom od 300 forinti, a 1876. postaje privremeni gradski grobar. Na tom ga poslu zamjenjuje 1. lipnja 1877. godine Aleksander Körbler, sin vrtlara Frnje Körblera. Posao grobara osiguravao mu je stan, korištenje četvrtine malog vrta te pravo košenja trave na groblju.
