Raskošna neorenesansna pogrebna kočija koja danas stoji po strani, u kutu predvorja jedne od dvorana zagrebačkog Krematorija ista je ona kočija kojom je tijelo Stjepana Radića prevezeno na posljednje počivalište u arkade Mirogoja.
U trenutku potresenosti cjelokupnog hrvatskog naroda, kočiju izrađenu od hrastova drveta tog je tužnog dana vukao četveropreg kojeg je pratila povorka od 60 tisuća ljudi. Povorku je promatralo preko 150 tisuća ljudi. Bio je to najveći sprovod u Zagrebu, na kojem je prisustvovao velik broj građana i seljaka te izaslanika raznih organizacija HSS-a iz svih krajeva Hrvatske.
Pucajući iz revolvera s govornice Beogradske skupštine radikalni zastupnik Puniša Račić 20. lipnja 1928. godine teško je ranio Stjepana Radića, koji je umro dva mjeseca poslije (8. kolovoza) od zadobivenih rana. Račić je na mjestu ubio njegova sinovca Pavla Radića i Đuru Basaričeka.
Zločin u Skupštini izazvao je velike nerede i nezadovoljstvo u Hrvatskoj koje je pokazalo dubinu podjela u tada deset godina staroj Jugoslaviji. U njoj su Hrvati složno odbili postati pleme u projektu zajedničke jugoslavenske nacije. Šok, tuga i jad i riječi “Ne srljajte kao guske u maglu” tih su dana ponavljane nebrojeno puta.
U noći od 8. na 9. kolovoza, pokojnom predsjedniku Hrvatske seljačke stranke “skinuta” je posmrtna maska, a liječnici su počeli balzamirati tijelo. Kad je postupak završen, pokojnika su u crno odijelo obukli narodni zastupnici. U lijes su stavljene velike posude s unutarnjim organima i mozgom, a potom je lijes zatvoren.
Žalobna povorka krenula je 10. kolovoza iz kuće Radićevih u Hercegovačkoj ulici prema Seljačkom domu na Zrinjevcu. Tijekom dva dana mimohoda u Domu je počast Radiću iskazalo oko 200.000 ljudi.
U nedjelju 12. kolovoza najprije je nadbiskup dr. Antun Bauer blagoslovio pokojnika, a onda je “Zora” iz Karlovca otpjevala pjesmu Hrvatska molitva, kojoj je riječi napisao sam Stjepan Radić.
Na prozorima mnogih kuća gorjele su svijeće, a na nekima su bile istaknute Radićeve slike ovijene crnim florom. Oko podneva, žalobna je povorka iz Seljačkog doma krenula na Mirogoj.
Fotografije sprovoda tako prikazuju kočiju na čelu tužne povorke. Izradio ju je zagrebački obrtnik Antun Wagnesz tijekom 1894. i 1895. godine. Njenu izradu za potrebe svečanih sprovoda naručilo je Prvo hrvatsko građansko društvo za sjajne pogrebe koje je djelovalo u Zagrebu od 1835. do 1946. godine.
Kočija se koristila i 23. lipnja 1928. na zajedničkom sprovodu Đure Basaričeka i Pavla Radića. Radićevo političko djelovanje i okolnosti njegove smrti ostavili su duboki trag u hrvatskoj političkoj kulturi.
Pogrebna kočija privremeno je smještena na zagrebačkom krematoriju (tekstilni dijelovi su pohranjeni u muzejskoj čuvaonici) čekajući zajedno s Hrvatskim povijesnim muzejom svoje preseljenje u novu muzejsku zgradu.
