Po svemu sudeći, maskiranje i prerušavanje običaji su stari gotovo kao i čovječanstvo. Svoje korijene sežu još u pretkršćanska vremena, a arheološke iskopine svjedoče postojanju maskiranih ophoda još u antičko-ilirskome vremenu.
Tada su maske prikazivale likove jelena, vuka, medvjeda ali i maske domaćih životinja – koze, konja, bika i goveda, no ubrzo se pojavljuju i one slične čovječjem liku. Čovjeku tih davnih epoha maska je služila kao magičan predmet u borbi protiv raznih demona – lovcu da lakše uhvati životinju, poljodjelcu da se zaštiti od raznih nadnaravnih sila i vremenskih nepogoda. Tu je začetak nastanka zoomorfnih i antropomorfnih maski, a njihovo postojanje nalazimo u raznim oblicima i do danas.
Na području Hrvatske duž cijelog panonskog, dinarskog i jadranskog područja rasprostranjeni su različiti oblici i varijante pokladnog prerušavanja. U tom mnoštvu pokladnih običaja isprepliću se oblici koji upućuju na znatnu starinu, nasuprot onima koji su u selo prodrli iz građanskih načina maskiranja. U nekim hrvatskim krajevima za poklade kažu karneval, u drugima krnjeval, mesopust ili fašnik.
Najraznovrsnije i najbogatije folklorno kazalište u Hrvata odigrava se u vrijeme Velikih poklada (nedjelja, ponedjeljak i utorak, pred Pepelnicu). U ta tri dana se gostilo i obilno jelo, posebno u utorak navečer pred korizmu jer je većina ljudi postila sve do Uskrsa. Ophod maškara najčešće se odvijao u utorak uoči Čiste srijede, a karakteriziraju ga: zastrašujuće maske i drugi odjevni rekviziti, buka, galama, zvonjava zvona privezanih na maškare (mačkare), pjesme, šale i tako dalje. Time se htjelo otjerati demone od domova i štala; ljudi i stoke, a to pokladne ophode čini apotropejskim.
Pokladni običaji i pokladno prerušavanje uz upotrebu drvenih maski u Međimurju su se do danas održali jedino u selu Turčišću. Maškuri, Maškori, Baukači ili Kugaći – kako se oni nazivaju- počinju se spravljati već 14 dana prije fašnika.
Pokladno veselje raste prema fašniku, da u nedjelju uoči poklada i na fašnički utorak dostigne vrhunac. Maškuri se oblače u stara otrcana odijela ili u dijelove narodne nošnje. Lica pokrivaju drvenim maskama koje zovu lampe ili larfe. Rjeđe lica pokrivaju i maramama. Na pokladni utorak poiavljuju se maškuri pojedinačno ili u većim skupinama.
Ističu se likovi cigana i ciganke s djetetom, te neovisno o njima kum i kuma koji nose dijete na krštenje. Ovi likovi nastupaju uvijek u travesticiji obrnutog spola, a dijete predstavlja slamnata lutka. Ciganin je obučen u otrcano muško odijelo s maskom na licu, a u ruci ima štap. Ciganka je obučena u šarenu haljinu s maramom na glavi i licem namazanim čađom. U jednoj ruci nosi dijete, a u drugoj posudu za zelje. Ciganka i ciganin uvijek zajedno obilaze selo.
Nikoga ne gledaju i ne razgovaraju. Na sličan način ophode selo kum i kuma, obučeni u dijelove narodne nošnje i nose diiete na krštenje. Postoje i drugi likovi, kao lik babe i djeda, od kojih baba ima na leđima grbu, a u ruci metlu od šibe.
U Istri, Dalmaciji, Lici, Hrvatskom primorju, Bosni i Hercegovini česti su prizori dida i babe koji bi smiješno imitirali spolni čin. Te karnevalske figure susreću se i u karpatskih Ukrajinaca, Bugara i Srba.
U Miljevcima su se prije ophoda čarojice (maškare) sastajale u jednoj kući gdje bi se dogovorile uloge. Najčešće su to bili baba, did, te obično jedna ili dvije mlade. Jedna bi bila malo starija, a u ruci je imala uvijek metlu tako da bi mogla počistiti kuću u koju stignu. Baba je uvijek sa sobom nosila lug i posula bi one koji joj se ne bi sviđali, a did je uvijek bio glavni u povorci i odlučivao kamo čarojice trebaju ići.
U ophode bi kretali u samu zoru po svim selima Miljevačkog platoa, zatim bi preko Krke stigli do Dubravica i Rupa. Čarojice su imale i torbonošu zaduženog da nosi torbu u koju bi skupljao darove i najčešće bi imao sablju, na koju bi zaticao slaninu i meso koje bi čarojicama darivali domaćini. Prije darova čarojice su morale otpjevati jednu od svojih pjesama, ali i ispuniti želju domaćinu.
U Kastavštini (riječkome zaleđu) najpoznatiji su bili stočarski ophodnici, zvončari, a Pusni pundeljak bio je glavni njihov dan.
Poklade zauzimaju važno mjesto i u murterskom folklornome kazalištu jer to je bio društveni događaj koji je u smijehu i veselju okupljao cijelo selo. Kostimi za poklade (po murterski – bake, bakurine) znali su se pripremati i po šest mjeseci prije samog događaja. Oni koji bakurinama ne bi htjeli otvoriti i pustiti ih u kuću, bakurine bi im znale načiniti takav dišpet da bi ga dugo pamtili.
U Slavoniji didaci (maškare) idu u ophod već od Tri kralja. Posljednjega dana spremaju se u prosjake, u poderanu robu i prose. Pobrašnili bi lice, a od repe bi izrezali zube i metnuli među usne, kako bi izgledali krezubo. Po kućama idu pred mrak, pjevajući, primjerice: Poklade su i ludi su dani, a ko može neka nam zabrani. Najviše je didaka bilo zadnja tri dana poklada. Žensko se sprema kao muško, a muško kao žensko ili nagizdana baba. Neki didaci oblače se kao koze, konji i druge životinje.
Nekoć se u Slavoniji, od Sveta tri kralja do Čiste srijede, pripravljala obilna i bogata hrana. U Velikoj su maškare nazivane ćoraci, a u Đakovštini bušari. Činilo ih je trideset do četrdeset ljudi na konjima, a bili su obučeni kao Turci, vojnici, kalfe itd. Išli su po kućama gdje su znali da ima dobroga vina. Kad bi se napili uzjašili bi konje dva po dva i pjevali, podvriskujući i svirajući u rog ili bubanj. Imali su svoga vođu koji je bičem rastjerivao djecu. Nije manjkalo ni pucanje iz pušaka.
U pokladno vrijeme u Đakovštini maskirani su bušari obilazili po kućama i domaćinima izvodili kojekakve dosjetke i pjesme, a zauzvrat ih je domaćin kuće darivao. U Đakovu je 1994. godine i osnovan karneval Đakovački bušari. Središnji je događaj velika pokladna povorka svih sudionika ulicama grada. U nekoliko dana održavanja okupi se oko 2000 sudionika iz svih krajeva, a program prati desetak tisuća ljudi. Đakovački su bušari po broju sudionika i posjetitelja najveći Karneval istočne Hrvatske i član su Saveza hrvatskih karnevalskih gradova. (Danas se za bušare kaže da taj izvorni običaj nestaje.)
Bušari su narodni običaji vezani uz klanje bravaca. Nakon što bi se obavilo klanje bravaca uslijedila je bogata i obilna večera. Pjevale su se narodne pjesme, a veselje bi potrajalo duboko u noć. Poslije večere u kuću bi dolazili bušari. To je bila obično skupina od tri do pet momaka i djevojaka koji su se nastojali odjenuti tako da ih se ne prepozna. Muškarci bi obično obukli žensku obuću i odjeću, a glavu bi pokrili maramama. Ženske bi pak obukle hlače i kratki kaputić, a na glavu bi stavile kapu ili šubaru.
Pozlaćeni zvončići i krafne
U Splitu je na Pokladni utorak bilo najveselije. Mještani Splita išli su samo dva puta na godinu na rivu i to na Sudamju na dan poklada i u ta dva dana dobili su toliko materijala da su mogli cijelu godinu o tome govoriti. Svijet se smijao i zabavljao. Najstrašnije je bilo gledati maškare koje su bile u bijelim lancunima, a moreta (maska) im je bila mrtvačka glava.
Najsimpatičnije maškare bile su cure koje su se oblačile u momke, kao i momci koji su se oblačili u cure. Lijepe maškare su bile one sa škufjunima (dječja kapuljača) na kojima su bili sašiveni pozlaćeni zvončići. To je bio veliki događaj, posebno za niži težački puk, ali i zato jer bi se u pokladama saznalo tko se s kim ženi ili tko se kome udvara.
Maškarenje u Badljevini kod Pakraca obilježavalo se skromno. Svatko od sudionika oblačio je neku masku. Nije bilo maski koje bi bile tipične samo za Badljevinu. Ljudi su se oblačili u različite maske: medvjeda i ciganke, razne maske u kojima su se muškarci oblačili u žene i obrnuto, sa štapovima kojima su naganjale djecu. Bilo je skupina maski koje su predstavljale svatove. Maske su uz pratnju glazbe prolazile selom, a ljudi su ih darivali krafnama, kolačima, jajima i novcem. Toga je dana svaka obitelj imala za ručak pečenu ili kuhanu kokoš s određenim prilogom i nezaobilazne krafne. Uvečer je bio priređen maskenbal na kojem se sviralo i plesalo. Često se izvodio vrabac, a to je jedan vid ismijavanja mana seljana.
U Bukovici kod Tomislavgrada na Pokladni utorak pekle su se krafne i mačkarilo se. Nekoć su žene bile mačkare, a sada su djeca. Oblačile su staru nošnju i mušku odjeću. Jedna je predstavljala djeda, a druga trudnicu. Šalile bi se i vriskale. Po kućnim vratima bi lupale. Ako netko ne bi htio otvoriti, posule bi vrata lugom, ili prije toga razbile jaje pa po tom lugu pospile da je teže očistiti.
Kad bi gazda otvorio zapjevale bi: Faljen Isus, mili gazda, mačkari su bili vazda. Ova kuća od starine, puna mesa i slanine, koja će nas darovati: Pleće mesa crvenoga, čašu vina rumenoga. A drugi pjevaju: Dat ćeš para babi za cigara. (Pri tome bi prigrlio babu.) Narod im je darivao novac ili što drugo za popiti i pojesti.
Znalo se dogoditi da lug pospu po očima ako ne bi dobile dar. Kad bi dobile darove mačkare bi uz harmoniku zapjevale i zaigrale, blagoslivljajući ukućane: Čudo dice imali, čudo vam Bog davo i svega imali! Nakon toga išlo se u dom na ples i ludovanje koje je trajalo do 23 sata kada bi zazvonila zvona, što bi označavalo završetak poklada i početak korizme.
Nestali obredi
U nekim su mjestima iščezli karnevalski ophodi i obredi, primjerice, u Trebinju gdje je od austrijskih vremena do konca Drugoga svjetskoga rata Hrvatsko glazbeno društvo Slavuj organiziralo karneval na trebinjskim ulicama. Sudionici karnevala, obučeni u posebno šivane kostime i izrađene raznovrsne maske, pješice i u automobilima bi prošli ulicama i okupili bi se u hotelu Naglić, gdje se održavao bal pod maskama. Mnogobrojni žanrovi folklornoga kazališta tako su se prestali izvoditi; neki od njih su modificirani, dok neki nastavljaju živjeti kroz festivalske svečanosti.
Današnji pokladni običaji uglavnom se oslanjaju na dvostruku tradiciju. Jedna vuče porijeklo u prastarim kultovima animizma i totemizma, dok je druga novijeg datuma, osobito razvijena u građanskom društvu. Ovamo dolaze utjecaji iz europskoga kulturnoga kruga, koji je opet primao sadržaje iz šireg azijskog područja.
Pokladni običaji padaju u vrijeme zimskog solsticija. To je doba kada dan postaje duži, a sunčev sjaj i toplina jadi, to je početak rađanja novog života prirode. Tako da je vrijeme od 7. siječnja do Čiste srijede, razdoblje poklada ili karnevala. Intenzivni pokladni običaji i događaji traju nedjelju, ponedjeljak i utorak, pred Pepelnicu (Čistu srijedu).
Pokladni običaji imaju apotropejsko značenje zaštite od zlih sila, oni su magičan čin da se te sile pobijede i stave u službu čovjeka. Smisao i simbol pokladnih običaja je u prizivanju plodnosti, zatim u očišćenju grijeha i konačno u pobjedi nad zlim silama. Tradicionalno su se prerušavali isključivo muškarci. Tek pod utjecajem građanskih pokladnih običaja počele su se prerušavati i žene i djeca.
Osnovna karakteristika pokladnih likova je njihova grotesknost, koja proizlazi iz načina odijevanja i oblikovanja maski. Materijal iz kojeg su izrađene maske je najčešće drvo. Drvene maske susrećemo na cijelom euroazijskom području, srednjoj Europi i na Balkanu, u Alpama i prialpskom području i dalje u Panonskoj nizini.
